Kontrabasista će nastupiti na Međunarodnom džez festivalu u Madridu, đe će izvoditi muziku iz filmova svog oca. „Politika je trenutno nešto što čovjeka deprimira“, kaže muzičar.
Martín Bianchi | Madrid | 14. novembar 2026.
Kajl Istvud imao je samo devet godina kada je prvi put otišao na koncert, ali se tog događaja sjeća kao da je bio juče. Krajem ljeta 1977. godine njegov otac, glumac i reditelj Klint Istvud, odveo ga je u Montereј da prisustvuje nastupu legendarnog džez orkestra Count Basie Orchestra. Te večeri, gostujuća zvijezda Džo Vilijams izvodio je klasike poput pjesama The Heat’s On, Cherry i Things Ain’t What They Used to Be. Istvudovi su drugi dio nastupa pratili iz bekstejdža, a nakon koncerta upoznali su Bejsija i Vilijamsa.
„Bio sam impresioniran pojavom Kaunta i Džoa na sceni. Imali su neopisivu energiju“, prisjeća se Istvud (58), koji je u telefonskom razgovoru za list El País govorio iz svog doma u Parizu, đe živi već više od decenije.
Otprilike u istom uzrastu, najstariji sin Klinta Istvuda napravio je prve glumačke korake. Glumio je očevog sina u vesternu The Outlaw Josey Wales (1977), a potom i siroče u filmu Bronco Billy (1980). Uloge je imao i u ostvarenjima Honkytonk Man (1982) i Mostovi okruga Medison (1995).
„Oduvijek sam volio film, ali i muziku.“
Kao dječak, domaće zadatke radio je slušajući Djuka Elingtona, Majlsa Dejvisa, Četa Bejkera, Stena Getza i Dejva Brubeka.
„Uglavnom sam slušao džez i bluz ploče svojih roditelja. Odrastao sam sedamdesetih, pa mi je radio gotovo neprestano bio uključen: pomalo Džonija Keša, R&B, fank, rok…“
Djetinjstvo je proveo između kuće u španskom kolonijalnom stilu u malom mjestu Karmel i ogromnog ranča Rising River, koji je nekada pripadao Bingu Krozbiju. Istvudovi nijesu živjeli u Los Anđelesu, ali je glava porodice naučila svoju djecu da vole film. Vikendom su zajedno gledali klasike iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka.
„Najviše sam volio filmove Kerija Granta i Džejmsa Kejnija“, prisjeća se.
Otac ga je podsticao i da nastavi da istražuje svoju ljubav prema muzici. Naučio ga je da svira klavir i upoznao sa brojnim velikanima džeza, među kojima su Ela Ficdžerald, Dizi Gilespi, Sten Getz, Art Pepеr i Sara Von.
„Moj otac je igrao mnoge opasne momke, ali nije toliko opasan koliko izgleda na ekranu. Zaista je uživao u svom poslu i učio nas da radimo ono što volimo. Usadio nam je da su posvećenost i predanost radu neophodni“, kaže Kajl.
Kajl je često posjećivao očevе filmske setove i mnogo vremena provodio sa kompozitorom i aranžerom Lenijem Njuhausom, autorom muzike za neka od najpoznatijih Istvudovih ostvarenja, poput filmova Nepomirljivi, Bird, Mostovi okruga Medison i Ponoć u vrtu dobra i zla.
Studirao je filmsku umjetnost sa namjerom da postane reditelj, ali je na kraju shvatio da je muzika njegov pravi poziv. Počeo je sa klavirom, nastavio sa gitarom i bas-gitarom, da bi se konačno opredijelio za kontrabas.
Sa 23 godine, nakon što je odbio primamljivu ponudu američke pop-muzičke industrije, osnovao je sopstveni džez sastav West Quintet. Sedam godina kasnije, 1998, objavio je album koji mu je donio svjetsku prepoznatljivost – From There to Here. Na albumu su sarađivali Džoni Mičel, trubač Mark Išam i bubnjar Piter Erskin, što mu je donijelo priznanje kritike i izgradilo njegov samostalni muzički identitet.
„U pojedinim periodima života osjećao sam određenu napetost zbog prezimena koje nosim. Ljudi ponekad imaju predrasude o tome ko si i čime se baviš. Stvore sliku o tebi prije nego što te upoznaju. Želim da vjerujem da sada slušaju moju muziku i da me na osnovu nje procjenjuju.“
Šestoro od njegovih sedmoro braće i sestara radi u filmskoj industriji. On je jedini koji se profesionalno bavi muzikom, ali nikada nije u potpunosti prekinuo vezu sa „porodičnim pozivom“.
Učestvovao je u komponovanju i aranžiranju muzike za sedam očevih filmova: Početnik (1990), Mistična rijeka (2003), Đevojka od milion dolara (2004), Zastave naših očeva (2005), Pisma sa Ivo Džime (2006), Gran Torino (2008) i Inviktus (2009).
Petnaestog novembra nastupiće sa svojim kvintetom u pozorištu Fernán Gómez, u okviru Međunarodnog džez festivala u Madridu. Koncert je nazvao Eastwood by Eastwood, a publici će predstaviti džez interpretacije muzike iz filmova svog oca. Riječ je o kompozicijama koje su stvarali Enio Morikone, Lalo Šifrin, Džon Vilijams, Leni Njuhaus i sam Kajl Istvud.
Špansku publiku već dobro poznaje, jer je mnogo puta nastupao u toj zemlji.
„Često slušam flamenko. Komponovao sam i pjesmu pod nazivom Andalucía. Volim Pakа de Lusiju. Gledao sam ga mnogo puta i imao zadovoljstvo da mu budem predgrupa u dva navrata, davno. Jednom u Italiji, a drugi put u Francuskoj“, kaže muzičar.
Tokom boravka u Madridu mogao bi se susresti sa Vudijem Alenom, još jednom holivudskom zvijezdom zaljubljenom u džez.
„Zar ponovo snima film? U Španiji? Nijesam znao. Prije mnogo godina gledao sam ga kako svira sa svojim bendom u Njujorku, ali ga lično ne poznajem.“
Kajl je već dugo udaljen od holivudskog svijeta u kojem je odrastao.
„Holivud se mnogo promijenio posljednjih godina. Kao dječak upoznao sam Beti Dejvis i Gregorija Peka, posljednje zvijezde zlatnog doba filma. Mnogi od tih ljudi više nijesu među nama. Od tog zlatnog Holivuda gotovo da ništa nije ostalo. Na bolje ili na gore, filmska industrija danas je drugačija“, kaže on.
Ovog ljeta objavljeno je da se njegov otac, koji ima 96 godina, povlači nakon sedam decenija provedenih ispred i iza kamera.
„Srećan je. Cijelog života mnogo je radio, a sada je opušten. Posvećuje vrijeme porodici i uživanju u životu.“
Klint Istvud, koji je osamdesetih godina bio gradonačelnik Karmela, oduvijek je bio povezan sa Republikanskom partijom. Krajem šezdesetih glasao je za Ričarda Niksona. Tokom sedamdesetih, međutim, postao je veoma kritičan prema njegovoj spoljnoj politici, posebno prema načinu na koji je vođen rat u Vijetnamu, u kojem je poginulo na hiljade Amerikanaca i milioni Vijetnamaca.
Početkom 2000-ih glumac i reditelj pružio je podršku demokratama zbog njihove politike zaštite životne sredine, ali je kasnije bio oštar kritičar Baraka Obame.
„Kada neko ne radi svoj posao, treba ga smijeniti“, poručio je na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji 2012. godine.
Na predsjedničkim izborima 2016. podržao je Donalda Trampa. Kasnije je, međutim, izrazio i određeno nezadovoljstvo njegovim ponašanjem.
„Odobravam neke stvari koje je uradio tokom ovih godina, ali volio bih da se ponaša pristojnije, bez tvitovanja i vrijeđanja ljudi. Lično bih volio da se ne spušta na taj nivo.“
Njegov sin je nešto kritičniji prema Trampu.
„Situacija u mojoj zemlji toliko je loša da se nadam da će se u narednim godinama nešto promijeniti, za dobro svih. Ono što se dešava je zastrašujuće“, priznaje.
Ne želi mnogo da govori o politici. Kaže da mu to nije omiljena tema i da danas postoji veći strah od javnog iznošenja stavova, jer pojedini ljudi koriste riječi kao „oružje“.
„Ali, ako me pitate za mišljenje, odgovoriću. Politika je trenutno nešto što čovjeka deprimira, i to ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama. Isto se dešava u mnogim zemljama.“
Osuđuje i postupke američke Službe za imigraciju i carine (ICE), kontroverzne agencije zadužene za sprovođenje imigracionih zakona u SAD.
„Odrastao sam u Kaliforniji, tako da imam mnogo prijatelja hispanskog porijekla. Moja supruga je meksičkog i španskog porijekla. Govorim pomalo španski. Imigracioni zakoni u Sjedinjenim Američkim Državama moraju se reformisati, ali ono što gledamo u vezi sa ICE-om veoma je tužno“, kaže on, osvrćući se na racije i deportacije.
Na pitanje da li bi nastupio za predsjednika SAD ukoliko bi ga pozvao u Bijelu kuću, odgovara:
„Vjerovatno ne bih. Ne vjerujem… Ne bih svirao za njega. Nijesam veliki ljubitelj ove administracije.“
