Skupština Crne Gore održana je 17. oktobra, uz prisustvo Branka Kostića. Bulatović je održao veoma dug govor, nagovijestio je da „od sjutra“ Jugoslavija možda više neće postojati, ali da je ona već razbijena; rat koji se vodi „potpuna je politička konfuzija“; društvu prijeti ekonomska katastrofa, kao i duboki socijalnopsihološki poremećaji; bilans dosadašnjih sukoba je „toliko strašan, a moguće perspektive njegovog nastavka užasavajuće“; od Jugoslavije nije mnogo ostalo, „čak ni želja pusta“. …Što su razlozi za promjenu stava ni danas nije jasno. Na to bi mogli da da odgovore sami akteri tih događaja, ako uopšte žele. Da li je postojala ucjena u vidu prijetnji iz Beograda i u čemu se sastojala ili je u pitanju nešto drugo?
piše: Slobodan Jovanović
Prijatelj sa društvenih mreža, Predrag, podśetio me 18. oktobra na godišnjicu kada je Crna Gora imala priliku da utiče na sopstvenu budućnost i možda je mogla promijeniti istoriju i slijed događaja nakon tog dana prije 35 godina. Crna Gora sigurno nije odlučivala o agresiji na Konavle i Dubrovnik, iako je bila najaktivniji učesnik, niti je odlučivala o agresiji na BiH. Ali, takođe, ne može izbjeći odgovornost što je slijedila zločinačku politiku beogradskog režima i velikosrpske imperijalne ambicije rukovodstva Srbije, na čelu sa Slobodanom Miloševićem.
Da li se mogla oduprijeti politici Beograda ni sa ove distance nije moguće racionalno tvrditi, imajući u vidu raspoloženje u narodu Crne Gore, kojem su, uostalom, i sami kumovali, uz direktni i otvoreni uticaj beogradskih medija i političara. Daleko od toga da se ovim amnestira tadašnje političko rukovodstvo Crne Gore, ali ni građani Crne Gore koji su svesrdno pomagali i podsticali tu i takvu politiku. Niko ih nije mogao lišiti zdravog razuma do oni sami. Kao i danas!
MIROVNA KONFERENCIJA 1991.
Tadašnja situacija u Crnoj Gori me podśetila na riječi brigadira crnogorske vojske, Jova Bećira, koji je u razgovoru s auostrougarskim novinarom Štainhartom 25. januara 1916. rekao da je Crna Gora morala ući u rat s Austrougarskom, jer je prijetila opasnost od revolucije, pošto je velikosrpska propaganda u Crnoj Gori bila „uhvatila duboki korijen i veliki dio stanovništva zatrovala“.
Nego, da se vratimo 18. oktobru i Mirovnoj konferenciji u Hagu pod pokroviteljstvom Evropske zajednice (EZ), kojom je predśedavao britanski diplomata lord Piter Karington. Mirovna konferencija je, ustvari, započeta 7. septembra 1991. godine i njoj su prisustvovali svi članovi kolektivnog predśedništva SFRJ, predśednik tadašnje savezne vlade Ante Marković i predśednici svih šest republika. Prethodno je na ministarskom sastanku zemalja EZ, održanom 27. avgusta 1991. u Briselu, usvojena Deklaracija o Jugoslaviji u kojoj je EZ „zaprepašćena sve većim nasiljem“, optužila srpske snage u Hrvatskoj i JNA za rasplamsavanje rata. Nova Deklaracija EZ o Jugoslaviji usvojena je 3. septembra u Hagu. Najavljeno je sazivanje mirovne konferencije za 7. septembar i pokretanje arbitražne procedure. U Deklaraciji su usvojeni principi na osnovu kojih će se pokrenuti mehanizmi za mirno rješenje krize.
Na posljednjem u nizu pregovaračkih sastanaka, 18. oktobra 1991, predśedavajući lord Karington nudi okvirni plan za mirno rješenje jugoslovenskog sukoba. Prijedlog se zasnivao na suverenosti i nezavisnosti republika, dotadašnjih federalnih jedinica, njihovom međunarodnom priznavanju kao država (tačka 1.1a Opštih uslova), mogućnostima slobodne asocijacije (tačka 1.1.b) i mehanizmima za zaštitu ljudskih prava nacionalnih i etničkih grupa (tačka 1.1.c). Republike bi formirale savjet ministara za ekonomsku saradnju na političkom planu i planu bezbjednosti. Plan u početku prihvataju sve jugoslovenske republike osim Srbije.
SKUPŠTINA CRNE GORE 17. OKTOBRA 1991.
Radi boljeg razuzmijevanja tadašnjeg stanja u Jugoslaviji treba znati da su članove krnjeg predśedništva SFRJ činila samo četiri člana – tri iz Srbije i Branko Kostić iz Crne Gore. Branko Kostić se usprotivio namjeri Crne Gore da potpiše mirovni plan lorda Karingtona. Srpsko rukovodstvo, zajedno sa Brankom Kostićem, vršilo je pritisak na Momira Bulatovića da povuče priznanje Sporazuma. Bulatović se branio time da JNA trpi teške gubitke i ne može da ostvari ionako nejasan ratni cilj, zatim se branio nezadovoljstvom Crne Gore što je odziv na mobilizaciju u Crnoj Gori 110%, dok je u Banja Luci 25% i „dok je rezultat u Srbiji bio prava vojnička katastrofa“, posebno u Beogradu đe se odziv „mjerio jednocifrenim procentom“. Nije nevažna bila ni želja za obnovom nezavisnosti Crne Gore, iako nije tako ogoljeno saopštena.
Skupština Crne Gore održana je 17. oktobra, uz prisustvo Branka Kostića. Bulatović je održao veoma dug govor, nagovijestio je da „od sjutra“ Jugoslavija možda više neće postojati, ali da je ona već razbijena; rat koji se vodi „potpuna je politička konfuzija“; društvu prijeti ekonomska katastrofa, kao i duboki socijalnopsihološki poremećaji; bilans dosadašnjih sukoba je „toliko strašan, a moguće perspektive njegovog nastavka užasavajuće“; od Jugoslavije nije mnogo ostalo, „čak ni želja pusta“. Nikola Samardžić, ministar vanjskih poslova Crne Gore, je u govoru ustvrdio da je „evidentno da će sjutra lord Karington zahtijevati da svi predsjednici naših republika potpišu ovaj dokument. Neko neće biti zadovoljan rješenjem iz teksta, a mi najmanje. Međutim, drugog izlaza očito nema. Mi treba da prihvatimo ponuđeni papir ako ne želimo da naš crnogorski narod, a takođe i srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uvučemo u mnogo veće nedaće“.
Bulatović je na kraju śednice rekao da su mnogi poslanici „podlegli nacionalnom romantizmu“ i da u Evropi ne treba tražiti neprijatelja. Prihvatio je prijedlog poslaničkog kluba Narodne stranke da se Skupština ne izjašnjava o haškom dokumentu, a da sav „teret odgovornosti“ podnesu on i Predśedništvo! Bulatović je jasno rekao da prihvatanjem Karingtonovog plana Crna Gora „postaje nominalno suverena i nezavisna država“!!!
MILOŠEVIĆEV POZIV BULATOVIĆU
Isto veče, u kasnijim satima, dok je još trajala śednica, Milošević je zvao Bulatovića i tražio da promijeni mišljenje. „Pozivajući se na nesigurnost linije kojom smo komunicirali, Slobodan mi je rekao da ne treba da znam detalje i da se prema tome ravnam“ – pisao je kasnije Bulatović u knjizi „Pravila ćutanja“. Crna Gora je, ipak, ostala kod svojih stavova. „… ostao nam je drag Slobodan Milošević, ali su nam draži bili argumenti i činjenice“ – piše Bulatović u istoj knjizi.
Krnje predśedništvo SFRJ je isto veče zaśedalo, Borisav Jović, predstavnik Srbije, govorio je da „Predsedništvo“ nema ovlašćenja da prihvati „likvidiranje države“. Istovremeno je nagovijestio i buduće poteze srpskog rukovodstva da se rješenje traži u okvirima Ujedinjenih nacija. Predložio je i da se dokument ne prihvati, „ali reći zašto to ne prihvatamo i zbog čega tražimo da se traže novi prilazi i novi koncepti“. Predśedavajući Branko Kostić je podržao prijedlog Jovića, izuzetno zadovoljan njegovim nastupom i stavom.
Uslijedilo je neobično putovanje Momira Bulatovića u Hag. U Beogradu niko nije želio sa njim da razgovara, uskraćeno mu je mjesto u službenom avionu, pa je u Hag otputovao u malom i neudobnom avionu JNA. Prvo su slećeli u Prag, kao zbog jakog vjetra: „Iz svega sam shvatio da je zadatak ovog čovjeka bio da me ipak dovede u Hag, ali sa takvim zakašnjenjem da moj dolazak bude bespredmetan. Dobro, moglo je biti i gore“ („Pravila ćutanja“).
PRITISCI NA CRNU GORU
Prvi je na konferenciji 18. oktobra u Hagu govorio Milošević i odbacio čak i opšte uslove sporazuma „jer suspenduju ustavni poredak i ukidaju Jugoslaviju kao državu koja kontinuirano postoji već 70 godina“ . Tuđmani Gligorov su bez razmišljanja prihvatili prijedlog. Bulatović je, takođe, uradio isto, uz kraće obrazloženje, a za njim i Alija Izetbegović i Milan Kučan. Branko Kostić je u ime predśedništva SFRJ u potpunosti odbacio ponuđeni Sporazum, ali ga je poslije nekoliko minuta lord Karington prekinuo, jer je Kostić čitao unaprijed pripremljen poduži govor.
Momir Bulatović je 19. oktobra, na konferenciji za štampu odmah po povratku iz Haga, izjavio da nije potpisao nikakav dokument „zbog toga što nijesmo završili raspravu“. Nakon toga uslijedili su jaki pritisci na Crnu Goru. Bulatović je optužen da je izdao Srbiju i pogrdno je nazvan „Momir Haški“. U intervjuu Pobjedi od 22. oktobraMilo Đukanović je rekao da državno rukovodstvo Crne Gore ima pravo na „sopstvenu pamet“, da će se u daljoj politici rukovoditi samo interesima Crne Gore i njenih građana. Đukanovićeva osnovna primjedba na Karingtonov plan bila je da u njemu nije eksplicitno rečeno da se „granica između Crne Gore i Hrvatske mora korigovati“…
Uslijedili su novi pritisci na Crnu Goru. General Kadijević je naredio da se dvije veće jedinice iz Danilovgrada prebace na śeverni dio ratišta u Hrvatskoj, na prostor Banije, đe su se vodile najteže borbe. Bulatović je tražio da se odustane od toga, otvoreno je rekao da je na djelu „krvava igra smrti“, sa namjerom da se žrtvuju crnogorske jedinice. Uslijedili su i protesti građana u Crnoj Gori i tražen je povratak crnogorskih vojnika u Crnu Goru.
KORIGOVANI SPORAZUM
Lord Karington je potom 23. oktobra ponudio novi prijedlog o budućnosti jugoslovenske države – Ugovorne odredbe za konvenciju. Ostale su sve odredbe sem što je učinjen ustupak Srbiji, nije više bilo zahtjeva da republike vrate ustavne odredbe koje su za autonomne pokrajine važile do 1. januara 1990. godine. Skupština Srbije je raspravljala 24. oktobra na zatvorenoj śednici, odbila novi plan i ponovo dala punu podršku Miloševiću. Istog dana je zaśedala i Skupština Crne Gore, na 6. vanrednoj śednici i u potpunosti podržala Bulatovića, uprkos suprotnim očekivanjima Beograda. Bulatović je u završnoj riječi rekao da je državno rukovodstvo bilo motivisano i vođeno odgovornošću pred svojim narodom i da to nije nikakva izdaja srpstva. Parlament Crne Gore je na kraju zaključio da je Bulatović obavezan da uloži maksimum napora kako bi se primjedbe koje su se čule na dva skupštinska zaśedanja ugradile u ponuđeni dokument lorda Karingtona, vodeći prije svega računa o interesima građana Crne Gore.
Nakon toga su uslijedili sastanci članova krnjeg Predśedništva SFRJ i Miloševića sa Bulatovićem i rukovodstvom Crne Gore. Milošević je na sastanku 29. oktobra prvo zahtijevao od rukovodstva Crne Gore da prestanu napadi na vojsku i drugo da bi trebalo da Crna Gora podnese amandman na tačku 1 Sporazuma, da ostane tekst da republike koje to žele mogu postati samostalne i suverene države, ali da se doda da republike i narodi koji žele, mogu nastaviti da žive u federativnoj državi. Na provokativno pitanje, upućeno Bulatoviću, što je ponuđeno Crnoj Gori za potpisivanje Sporazuma, Bulatović je odgovorio: „Nemamo šta da krijemo. Rekli su nam da ćemo biti na ličnoj dobiti, da će naša partija biti tretirana kao demokratska, da ćemo dobiti pare za razvoj Crne Gore, da ćemo dobiti Prevlaku mirnim putem, a da Crna Gora neće trpjeti blokadu ako do nje dođe protiv Srbije“.
MILOŠEVIĆEV AMANDMAN
Milošević je sačinio amandman na Sporazum čija je suština da republike koje hoće mogu da napušte Jugoslaviju, ali i da oni narodi koji hoće da ostanu u Jugoslaviji, takođe imaju to pravo. Uspio je da ubijedi Bulatovića u sadržaj, samo su se sporili ko treba da podnese admandman. Epilog je da je Momir Bulatović, u ime Crne Gore, 31. oktobra 1991. podnio amandman na Haški dokument, u kojemu je istaknuto da je odluka Crne Gore takva da se budući odnosi jugoslovenskih republika temelje i na „zajedničkoj državi ravnopravnih republika i jugoslovenskih naroda koji, na osnovu prava na samoopredjeljenje, žele da ostanu u zajedničkoj državi“ (Pobjeda, 1. novembra 1991).
Ne samo da je rukovodstvo DPS-a, na čelu sa Bulatovićem, propustilo priliku da Crnoj Gori vrati nezavisnost, nego da i tim postupkom preuzmu dio odgovornosti za kasnije događaje. Nezahvalno je nagađati što bi bilo kad bi bilo, ali je sigurno da bi proglašenjem nezavisnosti svih republika, uključujući i Crnu Goru, Srbija ogolila svoju velikodržavnu politiku i izgubila štit krnje Jugoslavije, koji joj je služio kao pokriće za aktivnosti JNA van teritorije Srbije, a i punu kontrolu naoružanja JNA i TO, što bi bilo dovedeno u pitanje s obzirom na to da bi raspadom Jugoslavije i vojna imovina postala dio sukcesije svih republika. To bi umnogome promijenilo situaciju na terenu i ravnotežu snaga, time i oslabilo mogućnost agresije na druge republike. Iako je teško povjerovati da bi Srbi u Hrvatskoj i BiH odustali od namjere da ostanu u zajednici sa Srbijom, što je eufemizam za veliku Srbiju, Srbija bi bila dovedena u situaciju da mora da vodi računa o suverenosti novonastalih država i izbjegava ulogu agresora, a problem srpske manjine u Hrvatskoj i Srba u BiH rješava mješavinom diplomatskog puta i vjerovatno ilegalnim podsticanjem pobune i ilegalnim naoružavanjem Srba u Hrvatskoj i BiH. U svakom slučaju, Crna Gora je odustankom od potpisivanja Sporazuma od 18. oktobra načinila dvostruku kardinalnu grešku: propustila mogućnost da povrati svoju nezavisnost i odavno postane članica EZ, izbjegne izgubljene devedesete godine, sankcije, siromašenje, propast ono malo industrije što je moglo opstati, razaranje turističkih kapaciteta i ponude, konačno i riješi problem granice sa Hrvatskom, itd… a sa druge strane i da utiče na dalje događaje u regionu i eventualno na manja razaranja i žrtve koje su nastale devedesetih.
Inače, što se Srbije tiče, kad su u pitanju aktuelni izbori i dalje je ista meta – isto rastojanje. Bukvalno se ništa nije promijenilo u spoljnopolitičkim ambicijama Srbije za ovih 35 godina. Što je najžalosnije, nakon povratka nezavisnosti Crne Gore 2006. i ulaska u NATO 2017, otvaranja svih poglavlja u pregovorima sa EU, ni Crna Gora nije shvatila koliko je važno da se rukovodi sopstvenim interesima i prestane da se ponaša sa sviješću velikosrpske, imperijalne kolonije „srpskog sveta“.
P.S. Izvinjavam se zbog dužine teksta, ali to je diktiralo mnoštvo informacija nužnih za razumijevanje nerazumne i pogrešne politike tadašnjeg rukovodstva Crne Gore. Što su razlozi za promjenu stava ni danas nije jasno. Na to bi mogli da da odgovore sami akteri tih događaja, ako uopšte žele. Da li je postojala ucjena u vidu prijetnji iz Beograda i u čemu se sastojala ili je u pitanju nešto drugo?
preuzeto sa: ETV
