U svakom slučaju, pokušaj da se bijes Avgustovaca zbog ionako neizbježnog popuštanja Hrvatskoj obuzda potezanjem imena Njegoševog lijep je primjer kako funkcioniše totem: postaviš ga i pleme se pred njim zaustavi, povinuje se autoritetu koji on predstavlja.
Piše: Andrej Nikolaidis
U vezi kotorskog bazena sa Njegoševim imenom, šta da vam kažem: dobro je da se vladike nisu śetili kad je ono bilo zapelo oko kolektora u Botunu.
Ime nije zbog toga promijenjeno i sad se to jasno ne vidi, ali bazen nazvan po vladiki može poslužiti za uspostavu nove drevne parareligiozne tradicije. Znači: oko bazena se okupe ćelavi momci sa drvenim krstovima oko vrata. Onda neki pop – evo Backović, na primjer – u vodu bači primjerak Luče mikrokozma. Ko prvi dopliva do njega, pobjednik je. Skakanje u vodu za knjigom je, najprije, u duhu sa imenovanjem bazena po pjesniku i, drugo, ipak lakše od zdravorazumske, prosvijećene alternative: da se ono što je Njegoš pisao valjano pročita i razumije shodno kontekstu u kojem je stvarano i onom u kojem se danas tumači. Kao što je lakše skočiti u ledenu vodu nego doista činiti onako kako je Isus učio.
U svakom slučaju, pokušaj da se bijes Avgustovaca zbog ionako neizbježnog popuštanja Hrvatskoj obuzda potezanjem imena Njegoševog lijep je primjer kako funkcioniše totem: postaviš ga i pleme se pred njim zaustavi, povinuje se autoritetu koji on predstavlja.
Izvrsna je ironija to što je totem ovoga puta upotrijebljen protiv onoga ko njime – za svoje potrebe – obično maše: protiv Milana Kneževića. Koji često zloupotrebljava Njegoša. Na primjer, to što je ovaj hirotonisan u Sankt Petersburgu tumači kao zavjet da Crna Gora mora voditi prorusku politiku. Premda Njegoševa biografija, tako tumačena, pruža i ne manje obavezujuće upute i razloge za prozapadne stavove – u Mlecima su, naime, bili kupleraji.
Ako je suditi po sveopštem euroentuzijazmu stanovnika Crne Gore i po tome kako se lako i potpuno zaboravilo na Rusiju, izgleda da su ovi drugi razlozi, kako bi rekla Jovana Jeremić, izdominirali.
A sad ravno na poentu današnjeg našeg teksta. Briljantan je, i više od toga, način na koji je Evropska unija divlju, klerikalnu, antiprosvjetiteljsku, antizapadnu energiju 30. avgusta preokrenula u njenu suprotnost. Pritom je to učinila ne koristeći golu, brutalnu silu, nego tako što je za to dobila pristanak. Kada nekome nešto silom namećeš, rizikuješ pobunu i nasilje. Ali kada onoga ko čini ono što ti želiš ubijediš da je to zapravo ono što on želi, dakle kada ga uspiješ ubijediti da je ono što ti želiš ono što želi on – to je savršeno.
Pogledajte Andriju Mandića i sljedbenike mu. Čitav život posvetili su borbi protiv trulog Zapada, EU i NATO, a za srpsko-rusko bratstvo. Gdje su danas Mandićeva hodočašća u Moskvu i zajedničke fotografije sa Putinom? A gdje li su lanjski snijezi… Danas, kada progovori, Mandić zbori o Evropi, kao da ulazak Crne Gore u nju znači ispunjenje njegova životna sna. Taj san Mandiću još ljepšim čini bizarno iracionalna opozicija, koja se sjetila da euroskepticizam iskaže u posljednjoj godini EU integracija – dakle da četrespete ode u četnike, što bi se reklo.
Evropski način je rimski način… U „Priči o ratniku i zatočenici“ Borges, pozivajući se na Croceovu „La poesia“, a ovaj opet na zapis istoričara Pavla Đakona, piše o Droktulftu, „lombardijskom ratniku koji je tokom opsade Ravene napustio vlastite redove i poginuo braneći grad koji je prethodno napao“.
Borgesov literarni Droktulft koji, zapanjen civilizacijom Rima, svoje oružje stavlja u njegovu službu, ponešto je različit od istorijskog. Nije sve u Borgesovoj priči istorijski tačno: no, sve je istina.
Nismo li, u bitnome, mi Balkanci – Droktulft? Nismo li, onako kako je Droktulft, vidjevši složenu cjelinu Ravene (“koja nije nered”, naglašava Borges), u njoj naslutio besmrtni um, pa zaključio da mu je dosta močvara, truleži, pljački i krvavih ubistava rodnog kraja, zaključio da želi biti dio skladnog poretka, makar to značilo da se sukobi sa svojima – nismo li, velim, mi u Evropi vidjeli ono što je Droktulft uočio u Raveni? Nismo li u njenoj pravnoj državi vidjeli poredak, suprotnost rodnom nam haosu i besuđu? Nismo li u njenoj demokratiji vidjeli suprotnost samovolji naših poglavica? Nismo li pomislili kako ćemo, ušuškani u naručju Evrope i vojnog saveza koji je štiti, biti bezbjedni od susjednih nam, neprijateljskih plemena, vječito spremnih da otmu naše? Nismo li, onda kada smo, stojeći do grla u blatu, propovijedali “evropske vrijednosti”, baš kao i Droktulft, bili odlučni da postanemo Rimljani, makar to značilo sukob sa svojima, koji su bili odveć zauzeti osvetom, klanjem i paljevinom, da bi sa nama podijelili snove o harmoniji i stabilnosti imperija?
Dakako, jasno je da pritom propuštamo da vidimo ono što je promaklo i Droktulftu – brutalni i cinični mehanizam imperija, nužan da bi se bogatstvo u njega neprekidno slijevalo i bilo zaštićeno? Nije li jasno da smo, zadivljeni spomenicima civilizacije, smetnuli s uma da je svaki od njih ujedno i spomenik barbarske brutalnosti, utemeljujućeg nasilja nužnog da bi civilizacija bila oformljena i, kasnije, odbranjena?
No tome sada nije vrijeme. Jer, mi smo odlučili da budemo dio Imperije. I još važnije: to je odlučila Imperija. Naša odluka je njena.
Još kad Milojko podijeli evropske plate… Da parafraziramo onu koja je govorila o Slavku Peroviću: izvini, Srbijo, praštaj Rusijo – al posa je posa. Avgustovci danas nemaju nikakav problem sa tim što su se borili za zajedničku državu sa Srbijom i Beograd kao glavni grad a završiće u državnoj zajednici sa Hrvatskom kojoj je glavni grad Brisel. Trideseti avgust slavi 21. maj. Avgustovci danas glasaju za spomen ploču koja osuđuje velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i kao što vidimo nikome to ne smeta. Nemoćni bijes opozicije zbog toga što će ovu zemlju u EU uvesti Mandić a ne oni Avgustovcima rečeno olakšava: bijes Crnogoraca ih hrani jer oni u tom bijesu uživaju, čime Mandić odlično manipuliše i što mu, rekoh, olakšava ono što je praktična izdaja 30. avgusta i svega za što se ikad zalagao. A tako je očito da je jedini način da opozicija naudi Mandiću to da bude radikalnije prozapadna i pro-EU od njega, a ne da dovode sebe u poziciju da Mandić brani Evropu od njih.
izvor: CDM