Nekadašnji industrijski oslonac prijedorskog kraja završava u stečajnoj rasprodaji. Imovina vrijedna više od 150 miliona KM mogla bi biti rasprodata, dok stotine radnika ostaju bez egzistencije, a rudarska proizvodnja na ovom području odlazi u historiju.
Još jedan težak udarac za industriju Bosne i Hercegovine. Rudnik „Nova Ljubija“, nekadašnji ArcelorMittal Prijedor, nalazi se pred konačnim gašenjem. Ono što je nekada predstavljalo jedan od značajnijih privrednih kapaciteta prijedorskog kraja danas je svedeno na stečajni postupak, prodaju imovine i svega 48 preostalih zaposlenih.
Prema informacijama koje je objavila „Slobodna Bosna“, u Okružnom privrednom sudu u Prijedoru održava se izvještajno ročište na kojem će se razmatrati prijedlog stečajne upravnice Ljiljane Mandić o prodaji cjelokupne imovine preduzeća i utvrđivanju uslova njenog unovčenja.
Istovremeno je predloženo produženje ugovora o radu za preostalih 48 radnika do kraja ove godine.
Od obećanja o nastavku proizvodnje do stečaja
Kompaniju je u oktobru 2025. godine preuzela firma H&P Zvornik, povezana s fočanskim biznismenom Gordanom Pavlovićem i poslovnom grupacijom Pavgord. Prilikom preuzimanja najavljivani su nastavak poslovanja i transformacija preduzeća.
Međutim, već u martu 2026. godine vlasnik je podnio zahtjev za pokretanje stečajnog postupka, navodeći probleme s naplatom potraživanja od zeničke željezare i prekid isporuke rude.
Stečaj je zvanično otvoren u junu 2026. godine. Uslijedili su očajnički pokušaji radnika da zaštite svoja radna mjesta, uključujući i štrajkove glađu.
Rezultat je porazan: od nekadašnjih približno 600 zaposlenih ostalo je svega 48 radnika.
Imovina od 153,6 miliona KM i potraživanja veća od 82 miliona
Posebnu pažnju privlače podaci iz izvještaja stečajne upravnice.
Ukupna imovina i tekuća sredstva „Nove Ljubije“ procijenjeni su na oko 116,6 miliona KM knjigovodstvene vrijednosti, odnosno 153,6 miliona KM tržišne vrijednosti.
Uz to, preduzeće ima potraživanja od zeničke željezare u iznosu većem od 82 miliona KM.
Predložena je prodaja cjelokupne imovine, ali i potapanje kopa Buvač u Omarskoj te demontaža opreme.
Drugim riječima, ne govori se više o sanaciji, nastavku proizvodnje ili očuvanju radnih mjesta, nego o unovčavanju preostale imovine i definitivnom završetku jedne industrijske priče.
Ko preuzima odgovornost za nestanak industrije?
Slučaj „Nove Ljubije“ otvara mnogo ozbiljnija pitanja od samog stečaja jednog preduzeća.
Kako je moguće da kompanija koja je raspolagala značajnom imovinom i rudarskim potencijalom, nakon promjene vlasništva, u relativno kratkom periodu završi u stečajnoj rasprodaji?
Jesu li postojale realne mogućnosti za nastavak proizvodnje? Jesu li nadležni organi pravovremeno reagovali? Kakva je sudbina radnika, lokalne privrede i rudarskih kapaciteta koji su decenijama predstavljali važan dio ekonomije ovog područja?
Ova pitanja zahtijevaju konkretne odgovore, dokumentaciju i odgovornost svih nadležnih institucija.
Dok se u javnosti godinama govori o ekonomskom razvoju Republike Srpske i njenoj privrednoj stabilnosti, gašenje jednog po jednog industrijskog sistema pokazuje koliko su takve političke poruke udaljene od stvarnosti s kojom se suočavaju radnici i njihove porodice.
Najveći gubitak neće biti samo vrijednost prodate imovine. Biće to izgubljena radna mjesta, ugašena proizvodnja, nestanak industrijskog znanja i još jedna lokalna zajednica kojoj se oduzima ekonomska perspektiva.
Nova Ljubija tako postaje još jedan simbol dramatičnog propadanja industrijskih kapaciteta u Bosni i Hercegovini.
A pitanje koje ostaje jeste: ko će odgovarati za to što se nekadašnji industrijski gigant danas svodi na stečajnu prodaju i 48 preostalih radnika?
