Oni svjetski mediji koji su se pozabavili izborima u Srbiji uglavnom su bili jedinstveni u ocjeni da je diktator skinut s vlasti, te da ga je karakterisala brutalna vladavina u kojoj je kontrolisao sve što se može kontrolisati, uz optužbe da je država bila zaražena korupcijom i kriminalom. Po tonu i uglavnom suvoparnom izvještavanju reklo bi se da je Zapadu bio dosadio koliko i većini u Srbiji. Čak je i Rusija ostala suzdržana, kao i mnogi u regionu. Rusija je ponudila ruku saradnje pobjednicima, a EU im je raširila obje. Mnogima je laknulo što Vučić više nije na vlasti, ali pred nekima, i u Srbiji i van nje, slijedi neizvjesnost. I politička i svakojaka.
Studentska lista nije izašla s konkretnim planom spoljne politike, ali jeste, i te kako, s planom unutrašnje politike. Pretpostavka je da su bili dovoljno mudri da ideološki ne razbijaju biračko tijelo, već da ga okupljaju na zajedničkoj platformi smjene vlasti. Sada, kada je sve gotovo, prvi signali o karakteru nove vlasti vidjeće se kroz profil vlade. Dok to čekamo, Vučić je već najavio svoju strategiju. On će glasno da kritikuje, da galami, da diskredituje i vrijeđa. Biće to novi „revolucionarni“ pokret koji će istom politikom, ali s novom strašću, pokušati da ponovo konsoliduje biračko tijelo u svoju korist. Ipak, ti prvi nastupi i komentari očekivano su vatreni zbog velike količine adrenalina karakteristične za situaciju u kojoj se gubi vlast. Veliko je pitanje hoće li to realno moći.
Studentska lista je odmah najavila da neće ponoviti grešku od 5. oktobra 2000. godine, kada je nakon smjene vlasti praktično cijela Miloševićeva konstrukcija ostala netaknuta. Ne urade li to, narod im neće oprostiti. Ta najava znači da će se prvo okrenuti rušenju Vučićevih poluga moći: od institucija, preko medija i njemu lojalnih ljudi u državnoj bezbjednosti, do pravosudnih institucija. Ali ništa manje važno, i prioritetno, biće i istrage o svim malverzacijama i zloupotrebama za koje su optuživali i njega i njegovu vlast. To za Vučića znači gubitak moći, a posebno bolan biće gubitak mikrofona. I on i njegovi sljedbenici u takvim situacijama obično postaju toliko toksični da ih više niko neće. Niti će ih zvati niti će ih slušati. Miloševićev SPS je dobra škola: od obožavanih do nepoželjnih.
Što se regiona tiče, moći će da odahne. Kosovo će vjerovatno očekivati da se s novom demokratskom vlašću, ako se tako profiliše, može bolje i s više povjerenja razgovarati o onome o čemu se realno može razgovarati, a to je zaštita srpskog stanovništva na Kosovu.
No, naša Crna Gora je posebno zanimljiva. Crnogorska vlast je na krilima Vučića i njegove desne ruke, SPC-a, došla na vlast. I to uz neviđenu medijsku podršku, propagandu, ali i ništa manje značajnu materijalnu podršku. Međutim, ova crnogorska vlast objektivno je manje okrenuta ideologiji, a više samoj sebi, dolasku na vlast i opstanku na njoj. Njenu ideologiju i politički koncept dominantno opredjeljuje ono što joj omogućava da vlada. Mogu oni u političkom preslagivanju sa svakim, i s DPS-om i s procrnogorskim partijama, samo ako je vlast u pitanju. Ali to nijesu smjeli od Vučića. On ih je držao u šaci.
Gubitak vlasti poguban je za njih koliko i za Vučića. Mandićeva i Kneževićeva partija očigledno će krenuti u borbu za raspodjelu srpskih glasova u Crnoj Gori. Pritom, Knežević ostaje privržen Vučiću i njegovom provučićevskom, praradikalnom političkom krilu, što će mu sigurno donijeti određeni broj glasova. Međutim, pitanje je do kada, jer podršku nove vlasti u Srbiji ne može očekivati.
S druge strane, Mandić očigledno vidi svoje adute u guranju Crne Gore u EU, svjestan da više nema onu beogradsku podršku koju je imao decenijama i koja je bila presudna. Nije više sigurno ni da će SPC imati toliku podršku Beograda da nastavi svoju misiju u Crnoj Gori i održi uticaj koji ima. Barem za izvjesno vrijeme. Ali nijedna vlast neće se odreći Crne Gore; pitanje je samo kako će to dinamički i u kojem obliku profilisati.
Objektivno, niko više od Vučićevih pristalica ne zna šta ih čeka. Nova vlast u Srbiji može obznaniti šta je sve Vučić radio Crnoj Gori i kakve su sve beneficije njegovi politički saveznici imali, što bi za njih bilo pogubno. Okrenu li Vučiću leđa, lako se može desiti da on sam počne da otkriva njihove tajne, pa će biti na istom. Biće svakako zanimljivo slušati i gledati kako će se „prati“ od njegovog uticaja ili ga, makar, stavljati „pod tepih“, zajedno s njegovom ulogom i ideologijom koju su tako strasno i za sebe korisno decenijama zastupali, ne bi li se „presvukli“ i ponudili novoj beogradskoj vlasti. U ovom času ništa se ne zna. Mirnoga sna za njih baš i nema. Demagogije će biti u izobilju, to je sigurno.
To je šansa da partije u Crnoj Gori krenu još energičnije. Imaju barem godinu dana „praznog hoda“, dok Srbija rješava unutrašnje probleme i profiliše spoljnu politiku, na koju će EU imati i te kakav uticaj. Zbog širokog spektra stavova zastupljenih na izborima, od krajnje desnih do lijevih, za razliku od unutrašnje politike, njihovo političko profilisanje u odnosu na regionalnu i spoljnu politiku potrajaće. Vučić je u narodu posijao mnogo mržnje prema okruženju, ali i prema EU, čak i među onima koji su glasali protiv njega.
Ali hoće li crnogorske, „nevučićevske“ partije znati da to iskoriste, da stvore građansko društvo s građanskim partijama, da prekinu „pupčanu vrpcu“ s agresivnom, destruktivnom politikom koju je zvanični Beograd predvodio i da stvore državno odgovorno crnogorsko društvo koje živi za sebe, a ne da služi drugima? Ili će prespavati ovaj trenutak i propustiti šansu?
I to ćemo viđeti. A ponavljamo: partije na vlasti uvijek su tu, spremne na sve samo da ne izgube vlast, ma kakva ona bila. Dakle, šta će biti u Srbiji, ne znamo, ali, iskreno, ni u Crnoj Gori.
VOMINFO
