Odmah da se razumijemo, dragi su meni srbijanski studenti, draga mi je njihova borba, draga mi je njihova hrabrost, draga mi je svaka mladost koja je odlučila uspraviti kičmu pred silnicima i kazati da je dosta. Dragi su mi svi oni mladi ljudi koji su mjesecima stajali na ulicama, trpjeli prijetnje, batine, uvrede i poniženja, a nisu odustajali od svojih zahtjeva. I vjerujte mi, od srca sam se radovao vašem uspjehu.
Ali mi je moja Bosna i Hercegovina draža!
Možda ćete se sada zapitati zašto uopće pravim takvo poređenje i reći kako jedno ne isključuje drugo. I znate šta? Potpuno se slažem s vama! Jedno zaista ne bi smjelo isključivati drugo. Upravo zato od vas očekujem da gradite politiku koja će uvažavati moju, cjelovitu, jedinstvenu i NEDJELJIVU državu Bosnu i Hercegovinu, njenu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i ustavnopravni poredak. Politiku u kojoj ljubav prema Srbiji neće podrazumijevati bilo kakvo pravo na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj sloboda vaših građana neće biti praćena osporavanjem slobode naših i u kojoj se dobrosusjedski odnosi neće završavati tamo đe počinju velikodržavne i (ili) entitetske ambicije.
Jer, ako jedno zaista ne isključuje drugo, onda vam neće biti teško da to jasno, glasno i nedvosmisleno kažete.
Bosna i Hercegovina mi je draža zato što je moja, zato što je jedina koju imam i zato što isuviše dobro znam koliko je krvi proliveno da bi danas neko iz Beograda mogao olako govoriti o njenoj sudbini.
I zato vam ovo pismo pišem kao čovjek koji vam želi dobro, ali koji nikada neće pristati da se dobro Srbiji gradi na štetu Bosne i Hercegovine. Jer, znate, nama je preko Drine odavno dosta srbijanskih političkih “spasitelja” koji su za vlastiti narod obećavali slobodu, a za našu zemlju čuvali stare teritorijalne apetite.
Prošao je prvi dan. Prošle su formalnosti, prošle su čestitke, prošlo je slavlje. Čestitao sam vam, kako i dolikuje, iskreno i bez zadrške, jer je red čestitati ljudima koji su ostvarili veliki uspjeh. I tu se, što se mene tiče, završava protokolarni dio našeg odnosa.
A sada bih da razgovaramo.
Znate, a možda i ne znate, da od svih ljudskih osobina ponajviše prezirem licemjerje i snishodljivost. Ne podnosim laskavce, političke ulizice i ljude koji mijenjaju mišljenje zavisno od toga ko śeđi na vlasti, a ko u opoziciji. I ne želim postati jedan od njih samo zato što ste vi danas pobjednici.
Zato ovo pismo pišem upravo sada, kada vam svi čestitaju, kada vam se mnogi žele približiti, ulizati i kada ćete, vjerujte mi, upoznati mnogo više novih “prijatelja” nego što ste ih imali dok ste bili na ulicama.
Znate da sam vas kritikovao. Znate, vjerujem, i zbog čega. I nemam namjeru povući nijednu dobronamjernu kritiku samo zato što ste pobijedili.
Naprotiv!
Mene i dalje zanimaju vaši odgovori na pitanja koja ste do sada, barem prema mom sudu, ostavljali nedovoljno razjašnjenim.
Kakav je vaš odnos prema Bosni i Hercegovini? Priznajete li genocid u Srebrenici bez ograda, relativizacija i političkih kalkulacija? Jesu li za vas presuđeni ratni zločinci naprosto ratni zločinci, bez obzira na njihovu nacionalnost? Doživljavate li Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu, suverenu i nezavisnu državu u njenoj punini, sa svim njenim međunarodno priznatim granicama i ustavnopravnim poretkom?
I, na kraju krajeva, ko su vam to braća?
Jesu li vam braća ljudi koji se bore za slobodu, bez obzira na naciju i vjeru, ili ćete bratstvo i dalje mjeriti etničkim porijeklom i političkim mitovima?
Na ta pitanja dugujete odgovore. I nama u Bosni i Hercegovini, ali prije svega sebi i društvu koje želite mijenjati.
Jer ako želite drugačiju Srbiju, onda morate jasno kazati koliko je ona drugačija i kada se pogled usmjeri preko Drine.
I da se razumijemo, sve ono dobro što budete radili imat će moju podršku. Svaki korak prema slobodnijem društvu, nezavisnim institucijama, vladavini prava, ljudskim pravima i dostojanstvu čovjeka pozdravit ću bez ikakve zadrške, ali vas javno hvaliti NEĆU.
Al, upamtite, sada ste na poziciji moći. Sada ste institucionalna politička snaga, najjači pokret u Srbiji, i od ovog trenutka za vas vrijede mnogo strožiji kriteriji nego dok ste bili pobunjeni studenti.
Svaku grešku ću kritikovati. I najmanju, ako smatram da je važna. Svako skretanje prema nacionalizmu, svako koketiranje s ratnim zločincima, svaku relativizaciju genocida, svaku političku trgovinu tuđom državom i tuđim dostojanstvom.
Ovđe vas nisam pitao za Kosovo, za vaš stav prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, za odnose sa Crnom Gorom. Ima ko će!
I nemojte to shvatati kao neprijateljstvo.
Naprotiv.
Čuvajte se onih laskavaca koji vam danas govore da ste nepogrešivi. Čuvajte se profesionalnih čestitara, političkih konvertita i ljudi koji su do jučer šutjeli, a danas bi da vam budu najbliži savjetnici. Posebno se čuvajte onih koji će svaku vašu odluku proglašavati historijskom, a svaku kritiku napadom na Studentsku listu.
Takvi su već mnoge političke pobjednike pretvorili u ono protiv čega su se nekada borili. Nanjušićete ih. Nadam se.
Obratite pažnju na one koji vas dobronamjerno kritikuju. Na ljude koji vam imaju hrabrosti kazati da griješite čak i onda kada vam aplaudiraju hiljade. Njih možda nećete voljeti koliko laskavce, ali će vam biti neuporedivo korisniji.
Ne tražim od vas da se slažete sa mnom. Tražim da budete spremni odgovoriti na pitanja koja vam postavljam.
Jer ste sada dovoljno veliki da vas se pita, dovoljno moćni da snosite odgovornost i, nadam se, dovoljno mudri da shvatite kako kritika može biti jedan od najiskrenijih oblika podrške.
I još nešto, draga Studentska listo: nemojte nikada zaboraviti da ste pobijedili upravo zato što niste pristajali da šutite pred moćnima. Zato nemojte sutra tražiti od drugih da šute pred vama.
piše: Dragan Bursać
