Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
U knjizi „Crnogorski paraolimpijci“ pisao sam o sportskim i životnim putevima ljudi čiji rad i rezultati zaslužuju trajno poštovanje crnogorske javnosti. Važno mi je da se razumije koliko priprema, učenja i odricanja prethodi jednom nastupu. Iza rezultata stoji čovjek koji je uložio vrijeme, prihvatio napor i nastavio da radi i onda kada napredak nije dolazio onako kako je želio.
Crnogorski paraolimpijci svojim nastupima predstavljaju našu zemlju i daju vrijedan doprinos njenom sportu. Taj doprinos pripada različitim disciplinama i generacijama, svakom sportisti koji je svojim radom učestvovao u njegovom razvoju. Podrška im je potrebna tokom priprema, u uspješnim sezonama i onda kada rezultat izostane. Poštovanje prema njima pokazujemo i spremnošću da obezbijedimo uslove za rad, da pratimo njihov napredak i da mladima omogućimo da pokušaju, uče i razvijaju svoje sposobnosti.
Sa istim uvažavanjem želim da govorim o osobama sa invaliditetom koje nijesu sportisti, čija se imena ne pojavljuju u naslovima i čije želje još nijesmo saslušali. Njihov život jednako zaslužuje našu pažnju. Čovjekovo dostojanstvo pripada mu prije svakog uspjeha, zaposlenja i javnog priznanja. Ima pravo da bude saslušan i podržan dok traži svoj put, dok se predomišlja, griješi i počinje iznova. „Razgovarajte sa mnom kao sa odraslom osobom“, poručila je, u prevodu, učesnica kanadskog istraživanja sa pet odraslih osoba sa intelektualnim invaliditetom. Reeves i saradnici su u radu objavljenom 2025. godine u časopisu Journal of Intellectual Disabilities opisali značaj uzajamnosti, mogućnosti odlučivanja i prihvaćenosti u njihovim iskustvima pripadanja.
Čovjeka poštujemo kada mu se obraćamo neposredno, ostavimo mu vrijeme da se izrazi i uvažimo ono što je rekao. Potreba za pomoći ne oduzima mu pravo da kaže što želi, sa kim bi proveo vrijeme i kakvu podršku prihvata. Važno je da njegov odgovor utiče na odluku. Samostalnost se gradi i uz pomoć drugih, kada ta pomoć ostavlja dovoljno prostora za lični izbor. Osobi koja traži posao treba omogućiti da pokaže svoje znanje. Đetetu kojem je potrebna dodatna podrška u učenju pripada mjesto među vršnjacima, u razgovoru, igri i zajedničkom radu. Odrasloj osobi koja koristi pomoć u svakodnevnim aktivnostima treba omogućiti da učestvuje u planiranju svog dana. Različita iskustva traže pažljivo osmišljenu podršku, prilagođenu čovjeku i okolnostima u kojima živi.
U australijskom istraživanju Wilsona i saradnika, objavljenom 2017. godine u časopisu Journal of Applied Research in Intellectual Disabilities, deset odraslih osoba sa intelektualnim invaliditetom govorilo je o organizovanim druženjima uz podršku. Jedna učesnica svoju želju izrazila je riječima: „Da počnem da upoznajem druge ljude“ (prevod). Učesnici su opisivali nova prijateljstva i veći ośećaj povezanosti.
Ta želja nam je bliska. Znači nam da imamo koga da pozovemo, s kim da podijelimo smijeh ili brigu, nekoga ko će primijetiti da nas nema. Čovjeku je potrebno da nekome bude važan i da i sam može biti oslonac drugome. Zato podrška treba da obuhvati i mogućnost za prijateljstvo, ljubav, slobodno vrijeme i običan susret kojem ćemo se radovati. Jednakost dobija stvaran oblik kroz pristupačan ulaz, dostupan prevoz, nastavni materijal koji učenik može da koristi i radno mjesto na kojem može da pokaže svoje sposobnosti. Odgovornost institucija, lokalnih zajednica i poslodavaca je da takve uslove stvaraju u razgovoru sa ljudima koji će ih koristiti. Njihovo iskustvo pomaže da se prepozna prepreka koja drugima može ostati neprimjetna.
Podrška mora biti pouzdana. Propušten prevoz može značiti propušten čas, razgovor za posao ili susret koji je neko dugo želio. Ako cijeli dan zavisi od toga hoće li pomoć stići, teško je praviti planove sa sigurnošću. Osoba treba da zna na što može računati, kome može da se obrati i kako će se problem riješiti kada dogovorena pomoć izostane. U toj pouzdanosti ima mnogo slobode. Važna je i podrška porodicama koje učestvuju u svakodnevnoj brizi. Onome ko pomaže potrebno je vrijeme za posao, odmor i sopstveno zdravlje. Jasne informacije, stručni savjet i dostupne usluge mogu rasteretiti porodicu i ostaviti više prostora za bliskost. Roditelji i đeca, partneri, braća i sestre zaslužuju i razgovore koji se ne svode na obaveze, zajednički ručak bez žurbe i planiranje nečega čemu će se radovati.
U projektu „Glasovi jednakosti“ vidim priliku da se javnost upozna sa tim iskustvima i da ljudi o kojima se govori učestvuju u odlukama koje oblikuju njihov život. U medijima treba da bude prostora za ono što osobe sa invaliditetom znaju, vole i stvaraju, za njihova mišljenja o obrazovanju, radu, kulturi i sredini u kojoj žive. Važno je omogućiti odgovarajući način komunikacije i poštovati granicu koju svako postavi prema sopstvenoj privatnosti. Nijedan čovjek ne mora iznijeti svoju bol pred javnost da bi njegovo pravo bilo priznato.
Volio bih da iza ovih tekstova ostane promjena koju će neko ośetiti u svom danu. Da može otići tamo đe želi, nastaviti školovanje, pronaći posao ili provesti vrijeme sa ljudima koje voli. Da njegovo mišljenje bude uzeto ozbiljno i da podrška bude dostupna kada mu zatreba. O svom životu treba da odlučuje onaj ko ga živi. Na nama je da uz njega stojimo dovoljno pouzdano da tu slobodu može i da ostvari.
Tekst je realizovan u okviru projekta „Glasovi jednakosti“, uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.
