Lakše se retorički odreći Vučića nego privilegija koje im je Vučić donio 30. avgusta 2020. godine! Zato bi, ako su vjernici – a tvrde da jesu – svi oni zajedno trebali iskupljenje, pogotovo ako Vučić preživi i opet dođe na vlast: predložiti da se 30. avgust preimenuje u Ćaci Day
pišu: Adnan Čirgić, Aleksandar Radoman, Boban Batrićević
Poznati svjetski istoričar Arnold Tojnbi razvio je u „Proučavanju istorije“ vrlo originalnu ideju o „filozofskoj istovremenosti“ po kojoj se civilizacije koje su živjele u različitim razdobljima mogu posmatrati kao savremenici. Sljedstveno tome, Gaj Julije Cezar i Napoleon koji su djelovali u vremenu krize svojih republika i uspona centralizacije vlasti „žive“ u istoj vremenskoj liniji za razliku od recimo Aleksandra Vučića i aktuelne crnogorske Vlade, koji iako savremenici, ako je vjerovati vladajućoj većini – ne žive u istovjetnom trenutku. Prema riječima doajena crnogorske političke vlasti, prethodnih godina dok se u Srbiji vladalo mafijaškim pendrekom Vučićeve duboke države i dok su se građani predvođeni studentima odupirali režimu, postojala je među crnogorskim vlastodršcima razgranata podrška srpskoj opoziciji ravna čehoslovačkom undergroundu.
Da 25. oktobra u Srbiji nije promijenjena vlast, ta nam značajna činjenica još uvijek ne bi bila otkrivena. No, kako je Vučić pao tako su isplivali „tihi heroji“ srpske obojane revolucije iz Crne Gore koji su, svi su izgledi, nekim nedešifrovanim jezikom ili nevidljivim sadržajem godinama stajali uz antirežimski pokret u Srbiji. Zbog toga se u dubinskim pretragama na nama znanome pismu ne može naći kako je ta podrška konkretno izgledala te je neophodna primjena Tojnbijeve metode, ali i alternativne istorije ne bi li dokučili istorijski značaj naših antivučićevskih pregalaca.
Po žaru kojim je stajala uz srpske studente posebno se izdvaja poslanica PES-a Jelena Nedović, koja je tojnbijevski gledano savremenica njemačke studentkinje Sofi Šol koju su 1942. pogubili nacisti zbog dijeljenja antihitlerovskih letaka u Minhenu. Iako je prema nekim svjedočenjima Šol na gubilištu izjavila „Sunce još uvijek sija“, teško je ne zamisliti scenu u kojoj ova hrabra žena ne ostavlja amanet Nedovićkoj – da uvijek mora biti na strani pravde i studenata, čak i kad neće da se miješa. I ona se toga držala čvrsto, klela se studentskim pravima kao robijaš slobodom, što veli Katapult.
A što tek reći o njenome kolegi Vasiliju Čarapiću koji je, sudeći po njegovim stavovima od 26. i 27. oktobra 2026. godine postao žeženi Vučićev protivnik. Do tada je njegova teška borba protiv srpskog vožda zasigurno bila „podzemna“, jednaka onoj kad se protiv „DPS mafiokratije“ borio iz ureda Bemaxa. Zato u jednom alternativnom vremenskom luku vidimo Vasilija Čarapića koji hrabro uzima službeni auto Skupštine Crne Gore i u njega stavlja stramac te „iz svog džepa“ usipa nekoliko eura goriva kako bi ga odvezao do svog stana. Dok je horda „klanovskih plaćenika“ napadala Čarapićev lik i djelo zbog zloupotrebe službene imovine, on je u stramacu zapravo švercovao antivučićevske letke i Manifest studentskog pokreta, njegovo političko remek-djelo napisano u duhu Ortege i Gaseta, koje zbog specifičnog vida podrške srpskoj opoziciji nije smio obznaniti sve do poneđeljka, 26. oktobra.
Tojnbijeva metoda, iako zanimljiva, ima ograničenje u primjeni na slučajeve dva crnogorska veterana antivučićevske borbe – Andrije Mandića i Moma Koprivice jer oni ne samo što su aktuelni savremenici, nego im se u istoriji ne mogu naći dva sličnija primjera od njih samih. Nije teško zamisliti Moma Koprivicu kao predśednika NSD-a kako nakon roštiljanja krmadi ispred Skupštine ide na koljenicu u „Kristal“, niti kako s Aleksandrom Vučićem ide kod Putina, zatim kako s istim nalaže badnjak, biva u njegovom predizbornom štabu 2023. i kako ga zove jedinim „predśednikom“, sve ono što je radio Andrija Mandić u svom dugom stažu infiltriranog studetnskog agenta u Vučićevim redovima koji je podržavajući AV u stvari radio za srpske opozicionare. Isto tako nije teško zamisliti Andriju Mandića na mjestu potpredśednika Demokrata (koji je kao tinejdžer, dok je cijela ulica igrala fudbal s očima u suzama pratio Miloševićevo suđenje u Hagu i išao na doček Šešelja) kako zajedno s Borisom Bogdanovićem sastavlja gadosti protiv crnogorskih studenata iz „Kamo śutra“ ne bi li naštetio Vučiću!
Ipak, ova teorijska prepreka s Tojnbijevom metodom ne sprečava nas da dokažemo njenu funkcionalnost na možda i najvažnijem primjeru – savremenicima Isusa Hrista iz Crne Gore. To su svakako Milojko Spajić, Jakov Milatović, Dritan Abazović i Joanikije Mićović. Kako je Tojnbi, u želji da dočara kontekst Palestine u prvome vijeku nove ere zapisao da je nad njom „lebdio“ duh Aleksandra Makedonskoga zbog ostataka helenističkih ideja zajedništva i univerzalnosti što je, po njemu, definitivno imalo uticaja i na Hristovo učenje, tako i mi možemo zaključiti da nad ovom trojicom danas lebdi duh Jude Iskariotskoga. Iako im je Vučić zaposlio braću, postavio ih za premijere, predśednike, mitropolite, zbog čega su mu izražavali javno divljenje, srpski je doskorašnji vođa izgleda dobijao Judine poljupce. Zbog toga rekosmo „lebdi“, a ne da je u njih „ušao“ Judin duh, jer za razliku od njega kojemu jevanđelje pripisuje da je priznao da je izdao „nevinu krv“ i vratio 30 srebrenjaka, naši apostoli „antivučićevske borbe“ nemaju trenutak suočavanja sa sobom. Lakše se retorički odreći Vučića nego privilegija koje im je Vučić donio 30. avgusta 2020. godine! Zato bi, ako su vjernici – a tvrde da jesu – svi oni zajedno trebali iskupljenje, pogotovo ako Vučić preživi i opet dođe na vlast: predložiti da se 30. avgust preimenuje u Ćaci Day. Jer, „ćaci“ je riječ koja asocira i na Vučića i na studente, tu omaške nema. Uostalom, niko ne zna što nosi dan, a što noć.
Analitika
