VOICE OF MONTENEGRO

The first online portal for citizens in the country and in the diaspora

GRANICA KOJU PODGORICA NE UMIJE DA OBJASNI: Spajićevo evropsko obećanje i pitanje državne odgovornosti prema Hrvatskoj 

Avatar photo

VOMINFO

17. novembar 2026.

O odnosima Crne Gore i Hrvatske teško je govoriti, a ne pomenuti ono što ih je obilježilo devedesetih godina. Napad na Dubrovnik, stradanje ljudi i razaranje ostavili su trag koji se ne može izbrisati. Crna Gora duguje istinu o tom vremenu i odgovoran odnos prema sopstvenoj prošlosti. Ali istorijska odgovornost ne može biti zamjena za pravno utvrđivanje granice.

Piše: Zoran M. Vukčević

Država se, između ostalog, prepoznaje i po tome koliko ozbiljno čuva svoje granice. One nijesu samo crte ucrtane na karti, već granica njenog suvereniteta, prava i odgovornosti. Zato pitanje razgraničenja Crne Gore i Hrvatske nije ni tehničko pitanje za nekoliko državnih službenika, ni još jedan diplomatski spor koji će se, po običaju, ostaviti za neka bolja vremena.

Izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da Crna Gora neće zatvoriti pristupne pregovore sa Evropskom unijom ukoliko ne prihvati načela Badinterove komisije ponovo je otvorila pitanje kopnene granice dvije države. Iz Spajićevog kabineta odgovoreno je da Crna Gora nema teritorijalnih pretenzija i da ne dovodi u pitanje Badinterov princip, ali da prije konačnog razgraničenja treba utvrditi konkretnu liniju nekadašnje međurepubličke granice, koja, prema stavu Vlade, na tom području nikada nije bila u potpunosti određena.

U tom odgovoru ima jedna važna razlika koju ne smijemo previđeti. Ali ima i pitanje na koje Vlada mora dati mnogo uvjerljiviji odgovor: ako je pravni princip jasan, a konkretna granica još nije utvrđena, što je Crna Gora svih ovih godina radila da taj posao završi?

Badinterov princip nije isto što i utvrđivanje granice

Mišljenje broj 3 Arbitražne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji, od 11. januara 1992. godine, utvrdilo je princip po kojem granice nekadašnjih jugoslovenskih republika, nakon raspada zajedničke države, postaju međunarodne granice. Njihova promjena moguća je jedino sporazumom zainteresovanih država.

Crna Gora taj princip ne treba da osporava. Ali njegovo prihvatanje ne znači da je time automatski utvrđena svaka granična tačka, niti da predlog jedne države samim tim postaje obavezujući za drugu.

Upravo tu razliku treba jasno objasniti javnosti. Jedno je prihvatiti međunarodno pravno načelo, a drugo utvrditi đe se nekadašnja međurepublička granica zaista nalazila. Za to nijesu dovoljne političke izjave. Potrebni su dokumenti, stare karte, katastarske i geodetske evidencije, zapisnici i drugi pouzdani dokazi.

Zato bih od Vlade Crne Gore očekivao da konačno otvori tu dokumentaciju i pokaže na čemu zasniva svoj stav. Šta je pronađeno u državnim arhivama? Koji su dokumenti razmijenjeni sa hrvatskom stranom? Oko čega postoji saglasnost, a đe počinje spor? I, najzad, na osnovu kojih dokaza Podgorica odbija ili prihvata određena rješenja?

To nijesu neprijatna pitanja na koja vlast može odgovoriti pozivanjem na državne interese. Naprotiv, upravo je pokazivanje dokaza način da se ti interesi zaštite. Ne može se od građana tražiti da vjeruju kako država zna đe joj je granica, a da im pritom ne pokaže na osnovu čega to tvrdi. Suverenitet se ne brani velikim riječima, već ozbiljnim radom i dokazima.

Dvije decenije čekanja

Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije potpisan je 10. decembra 2002. godine. Njime je uređen privremeni režim na području Prevlake, ali konačno razgraničenje nije riješeno. Privremeno rješenje, kako mu i samo ime kaže, nije moglo zamijeniti konačan dogovor dvije države.

Crna Gora je obnovom nezavisnosti 2006. godine preuzela i odgovornost za otvorena pitanja koja su ostala iz vremena zajedničke države. Od tada su se promijenile brojne vlade, ministri i političke većine. Smjenjivala su se obećanja, najavljivali novi razgovori, ali konačan odgovor na pitanje granice sa Hrvatskom još nije postignut.

Zato bi bilo nepošteno svu odgovornost prebačiti na sadašnju Vladu, ali bi bilo jednako pogrešno dozvoliti da se ona sakrije iza propusta svojih prethodnika. Svaka vlast koja je imala priliku da ovaj posao završi, a nije ga završila, snosi dio odgovornosti. Sadašnja vlast ima i dodatnu obavezu: da pokaže dokle se stiglo i šta namjerava da uradi.

Nije dovoljno reći da je problem naslijeđen. Države se ne vode tako što se naslijeđeni problemi prenose s jedne vlade na drugu.

Zato javnost ima pravo da zna kakva je dokumentacija razmijenjena sa Hrvatskom, što je do sada usaglašeno, oko čega se dvije strane razilaze i postoji li jasan plan za završetak pregovora. Ako Vlada predlaže da se kopnena i morska granica, zajedno sa tromeđom, urede jednim ugovorom, onda mora objasniti i na kojim se stručnim i pravnim osnovama takav predlog zasniva.

Dovoljno je bilo odlaganja. Složenost problema može objasniti zašto pregovori traju, ali ne može biti opravdanje da se godinama ne vidi njihov konačan ishod.

Evropski put ne može zamijeniti pravo

Izjava Andreja Plenkovića zaslužuje ozbiljnu pažnju. Hrvatska ima puno pravo da štiti svoje državne interese i da traži rješavanje otvorenih pitanja sa Crnom Gorom. Ali nije isto pozivati se na međunarodno pravo i unaprijed očekivati da druga država prihvati predlog koji joj je dostavljen.

U tome je suština problema. Ako Crna Gora prihvata Badinterov princip, a osporava određenu graničnu liniju, onda je potrebno utvrditi činjenice i pravne osnove na kojima obje države zasnivaju svoje stavove. Odbijanje konkretnog prjedloga samo po sebi ne znači odbacivanje međunarodnopravnog načela. Jednako tako, pozivanje na Badintera ne može zamijeniti dokazivanje konkretne granične linije.

Hrvatska ne bi smjela da svoj predlog unaprijed predstavlja kao jedino moguće tumačenje međunarodnog prava, niti Crna Gora smije da se iza evropskih načela zaklanja kako bi izbjegla rješavanje otvorenog pitanja.

Evropska unija počiva na pravu, dogovoru i međusobnom poštovanju. Ako se od Crne Gore traži da poštuje evropske standarde, onda se i u odnosima prema njoj moraju poštovati ista načela. Bilateralni sporovi ne bi smjeli postati sredstvo političkog pritiska, ali ni izgovor za beskonačno odlaganje rješenja.

Podgorica zato mora nastupati mirno i odlučno. Bez svađe sa Zagrebom, ali i bez prihvatanja bilo čijeg predloga samo zato što dolazi od članice Evropske unije. U ovom pitanju ne bi smjelo biti ni podaništva ni inata. Samo pravo i interes Crne Gore, potkrijepljeni dokazima.

Granica se ne brani ćutanjem

O odnosima Crne Gore i Hrvatske teško je govoriti, a ne pomenuti ono što ih je obilježilo devedesetih godina. Napad na Dubrovnik, stradanje ljudi i razaranje ostavili su trag koji se ne može izbrisati. Crna Gora duguje istinu o tom vremenu i odgovoran odnos prema sopstvenoj prošlosti.

Ali istorijska odgovornost ne može biti zamjena za pravno utvrđivanje granice. Ona ne znači da Crna Gora treba da se odrekne onoga što joj pripada, kao što ni odbrana državnih interesa ne može biti opravdanje za posezanje za onim što pripada Hrvatskoj.

Te dvije stvari moraju biti jasne. Upravo zato ne smijemo dozvoliti da se pitanje granice pretvori u još jedno nadgornjavanje političara, u kojem će svako za domaću publiku glumiti odlučnost, a stvarni posao ostaviti nedovršenim.

Crnoj Gori nijesu potrebne nacionalističke parole ni lažni izlivi državnog ponosa. Potrebni su joj ozbiljni pregovarači, stručnjaci, dokumentacija i ljudi koji razumiju da se državna granica ne čuva galamom, već znanjem i odgovornošću.

Ukoliko dogovor sa Hrvatskom ne bude moguć, treba razmotriti odgovarajući međunarodni pravni put, uz saglasnost i uslove koje takav postupak zahtijeva. To ne bi bio poraz crnogorske diplomatije. Naprotiv, značilo bi da država želi da spor riješi na osnovu prava, a ne da ga ostavi budućim generacijama.

Odgovornost prema Hrvatskoj ne znači odricanje od crnogorskih interesa. Odbrana crnogorskih interesa ne znači osporavanje prava Hrvatske. Država koja poštuje sebe mora biti sposobna da dokaže ono što traži, ali i da prizna ono što joj ne pripada.

Crna Gora ne smije pokloniti nijedan pedalj svoje teritorije. Ali ne smije ni posezati za onim što pripada suśjedu. Svoju granicu mora čuvati kao zenicu oka, a odnose sa śuśjedima graditi na istini, pravu i uzajamnom poštovanju.

O tome se mora odlučivati u Podgorici, u interesu Crne Gore, a ne prema očekivanjima Zagreba ili pritiscima Beograda. Evropski put ne oslobađa vlast odgovornosti prema državi. Naprotiv, tu odgovornost čini još većom.

Jer, država koja ne zna da objasni đe joj je granica mora najprije da objasni zašto toliko dugo nije bila sposobna da je utvrdi.

Aktuelno

Avatar photo

VOMINFO

Informativni portal posvećen Crnoj Gori, regionu i svijetu. Donosimo vijesti iz politike, ekonomije, društva, kulture i drugih oblasti, povezujući Crnu Goru sa njenom dijasporom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *