Slučaj u Pimliku najnoviji je primjer tenzija između manjih država koje traže prostor u britanskoj prijestonici i lokalnog stanovništva.
Spor koji je stigao do sudije Visokog suda pokrenut je nakon što je porodičnakuća sa pet spavaćih soba u Pimliku, u centralnom Londonu, pretvorena u ambasadu Crne Gore, što je izazvalo nezadovoljstvo dijela stanovnika te mirne stambene četvrti.
Prvi prigovori pojavili su se ovog proljeća, kada je jedan stanovnik u podnesku gradskim vlastima naveo da se jarbol i zastava ambasade izdvajaju među kućama u Kembridž stritu koje imaju status zaštićenih objekata drugog stepena.
Drugi stanovnik opisao je crnogorsku zastavu, crvenu sa zlatnim obrubom, kao upadljivu i ocijenio da se ne uklapa u izgled bijelih fasada kuća iz kasnog regentskog perioda, koje je projektovao Tomas Kjubit.
Dio kritičara bio je nezadovoljan što prije postavljanja jarbola i ploče s nazivom ambasade nije podnijet zahtjev za urbanističku dozvolu. Njihovo nezadovoljstvo djelimično je ublaženo kada je otpravnik poslova crnogorske ambasade organizovao prijem. Jedan stanovnik je, uz dozu ironije, prokomentarisao da bi možda bilo diplomatski da je to učinjeno na početku.
Ipak, prijem nije uvjerio sve, pa je jedna od komšinica ambasade odlučila da slučaj iznese pred sud.
Dajana Simpson, 35-godišnj svršena studentkinja Univerziteta Stanford, koja živi s roditeljima u Kembridž stritu, pokrenula je postupak protiv gradskog vijeća Vestminstera. Traži sudsko preispitivanje odluke i potencijalnu odštetu, tvrdeći da lokalne vlasti, kada su naknadno odobrile promjenu namjene objekta i postavljanje jarbola, nijesu uzele u obzir uticaj dolaska crnogorske ambasade na njeno mentalno zdravlje. Crna Gora je, navodi se u tekstu, posljednjih godina bila uključena u nekoliko sporova s Rusijom.
Simpson, ćerka bivšeg američkog diplomate koja u toj ulici živi više od tri decenije, prima naknadu zbog invaliditeta nakon što su joj dijagnostikovani klinička anksioznost, dugotrajni kovid i funkcionalni neurološki poremećaj. U obrazloženju tužbe navela je da je dolazak ambasade toliko uznemirava da joj redovno remeti san.
„Često ośećam potrebu da spavam u nekoj drugoj sobi, a ne u spavaćoj sobi u kojoj sam cijelog života, kako bih makar djelimično ośetila olakšanje. Ponekad to učinim unaprijed, a ponekad usred noći, kada ne mogu da racionalizujem aktiviranu primitivnu reakciju straha u mozgu. Na primjer, kada čujem škripu, odmah se uplašim da bi neko mogao iz ambasade da uđe u moju sobu, iako znam da je ta mogućnost veoma mala i da je takva reakcija uglavnom iracionalna“, navela je ona.
Pozivajući se na moguće povrede zakona o ljudskim pravima i jednakosti, Simpson je rekla da se zapitala da li je i dalje održivo da nastavi da živi u kući za koju je očekivala da će imati mogućnost da u njoj ostane do kraja života. Dodala je da bi je odlazak udaljio od „povezane lokalne zajednice“.
Ona je za Guardian rekla da je uvjerena u osnovanost svog slučaja. Tvrdi da gradsko vijeće nije uzelo u obzir njena zdravstvena stanja, da je postupalo nerazumno i da je javna rasprava bila manjkava jer su prigovori, nakon što je Ministarstvo vanjskih poslova dalo saglasnost, navodno razmatrani bez stvarne otvorenosti za drugačije stavove.
Gradsko vijeće Vestminstera odbacilo je optužbe, navodeći u odgovoru na tužbu: „Ne postoji uvjerljiv osnov za tvrdnju da je došlo do miješanja u dom podnositeljke zahtjeva ili njen privatni i porodični život“. Vijeće traži donošenje presude bez održavanja rasprave.
Portparol gradskog vijeća Vestminstera izjavio je da su lokalne vlasti zakonski obavezne da odluke donose u skladu s važećim planskim pravilima, dodajući da u ovoj fazi ne bi bilo primjereno iznositi dodatne komentare.
Slučaj pred sudijom Moldom možda je neuobičajen, ali ukazuje na širi problem koji nastaje kada manje države, zbog rasta zakupnina ili prodaje nekretnina, premještaju ambasade u pojedine od najskupljih londonskih četvrti, đe se njihovi planovi sukobljavaju s interesima stanovnika.
Sjedinjene Američke Države imaju ambasadu u Londonu u posebno izgrađenoj zgradi od 12 spratova, južno od Temze. Većina velikih država smještena je u Belgraviji ili četvrtima Saut Kensington, Najtsbridž i Mejfer. Manje države često žele da budu u blizini tih diplomatskih središta, ali uz niže troškove zakupa.
Zbog toga je Crna Gora smjestila ambasadu u Pimlik, u blizini autobuske stanice Viktorija. Ambasada Turkmenistana nedavno je otvorena u drugoj adaptiranoj porodičnoj kući, u Viktorija roudu, u Kensingtonu, udaljenoj oko 2,3 kilometra od francuske ambasade, koja se nalazi naspram Prirodnjačkog muzeja.
I preseljenje turkmenistanske ambasade izazvalo je negodovanje. Jedan stanovnik je u obraćanju opštini Kensington i Čelsi naveo da ne razumije nedostatak obzira prema neposrednim komšijama i zaprijetio da će, ukoliko otkrije da je bilo nepravilnosti, slučaj ponovo iznijeti u medije.
U istom obraćanju zatraženo je da se za ambasadu pronađe druga lokacija. Turkmenistan je bivša sovjetska republika u centralnoj Aziji. Kuća u kojoj se ambasada nalazi u vlasništvu je Tengkua Fahada, 32-godišnjeg sina pokojnog malezijskog kralja, koji se školovao na Itonu.
„Bila sam sasvim zadovoljna dok je u toj kući živio pokojni kralj Malezije i vjerujem da je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina“, napisala je stanovnica, dodajući da je kuća donedavno bila prazna nakon što se prethodna porodica odselila iz poreskih razloga. Navela je da ne sumnja da su novi stanari prijatni ljudi, ali da se ne ośeća potpuno bezbjedno zbog isticanja natpisa i zastave.
Kada su je novinari posjetili, stanovnica, koja nije željela da joj se objavi ime, rekla je da su se predstavnici Turkmenistana pokazali kao prilično tihi i da do tada nije bilo problema.
Izgleda da su rizici od lokalnog negodovanja i pojačane pažnje naveli neke države da izaberu drugačije lokacije. Śeverna Koreja već dvije decenije ima ambasadu u zapadnom Londonu, smještenu u kući iz dvadesetih godina prošlog vijeka sa sedam spavaćih soba, u četvrti Iling, daleko od najpoznatijih diplomatskih adresa.
Kolin Flad, penzionisani advokat koji živi dvije kuće dalje, rekao je da od osoblja ambasade nikada nijesu čuli ni glasa. Radnik koji renovira susjednu kuću kazao je da su predstavnici sjevernokorejske delegacije „divni ljudi“, navodeći da su im uredili zelenilo ispred kuće i da se nadaju novim poslovima.
