Piše: Igor Omerza*
Premijer Slovenije Janez Janša je povodom pobjede „demokratske” srpske liste upozorio da njegova vlada neće dati saglasnost za bilo kakav napredak pregovora za ulazak Srbije u Evropsku uniju, sve dok Srbija ne izruči Sloveniji cjelokupne arhive Udbe [SDB, Službe državne bezbjednosti], SDV [Službe državne varnosti, ogranka SDB Jugoslavije u Sloveniji], JNA [Jugoslovenske narodne armije], SSIP [Saveznoga sekretarijata inistranih poslova] i preostalih nekadašnjih službi SFRJ, koje se odnose na Sloveniju.
Ta izjava je u Sloveniji izazvala izvjesno uzbuđenje, u smislu da se radi o inaćenju, odnosno o pravom nožu u leđa novoj i demokratskoj srpskoj vlasti. Čudno!
Jer ovaj Janšin zahtjev ima već „dugu bradu”, a i dio je važećeg sporazuma o nasljeđivanju (sukcesiji) nekadašnje Jugoslavije, koji je stupio na snagu prije 22 godine!
Pored toga, Janšin zahtjev je za Srbe veoma lak za ispunjavanje, milion puta lakši nego npr. srpsko priznanje Kosova! Izaziva neke troškove, ali sa današnjom tehnologijom reprodukovanja originalnih dokumenata to ne bi trebalo ni vremenski ni finansijski da predstavlja veliki problem.
Pogotovo ako se sada zaista radi o demokratskoj vlasti u Srbiji, takva vlast bi morala odmah po uspostavljanju, bez pritiska naše vlade odnosno Janeza Janše, da dostavi Sloveniji sva dokumenta Ozne [Odjeljenja za zaštitu naroda], Udbe, KOS [Kontraobavještajne službe JNA], možda čak i VOS [Varnostno-obveščevalne službe slovenačkih partizana], a koja su tokom decenija stizala u Beograd ili iz njega odlazila u Sloveniju, a kod nas više nijesu sačuvana.
I još više od toga. Ako žele da poravnaju sve račune za prošlost, jer su i Srbi patili pod Oznom, Udbom i KOS-om, i tamo su počela da se sprovode masovna ubistva, i to već u septembru 1944. godine, moraju otvoriti svoje, srpske arhive. Za primjer, doduše zakašnjeli, neka uzmu Mađarsku, koja je to upravo učinila! Bolje ikad nego nikad!
U vezi sa tim oglasila se i evropska komesarka za proširenje Marta Kos i podržala ovaj premijerov stav. To se čini pomalo neobičnim, jer je i ona bila djelić tajne političke policije (registrovana kao izvor Tara i registrovana saradnica Blanka) u periodu 1987-1990. (možda i ranije) – i velika je vjerovatnoća da se u beogradskim arhivima krije još poneki njezin udbaški kostur.
Zašto?
Zato jer je najmanje što je slovenačka tajna policija morala o Marti Kos da pošalje u Beograd – molba da se saradnici Blanki dozvoli djelovanje u inostranstvu, konkretno u Kelnu, na Radiju „Deutsche Welle”.
Naime, po Pravilima SDB, republičke Udbe (i dvije pokrajinske) morale su za svako angažovanje u inostranstvu da pribave dozvolu saveznoga načelnika Udbe.
Ni tu slovenačku molbu, niti pozitivan odgovor od posljednjeg načelnika ove službe na saveznome nivou prije raspada SFRJ – Zdravka Mustača [šefa SDB Jugoslavije od 1986. do 1991. godine koji zbog organizovanja ubistva emigranta Stjepana Đurekovića 28. jula 1983. u mjestu Volfratshauzen, SR Njemačka, sada u kaznionici u Glini, Hrvatska, izdržava doživotnu robiju po presudi iz 2016. suda u Minhenu tj. 40 godina zatvora po preinačenoj presudi županijskoga suda u Velikoj Gorici, Hrvatska] – nijesam pronašao u silovito uništenom slovenačkom arhivu Udbe; ali je velika vjerovatnoća da je oboje sačuvano u Beogradu, jer Srbi nijesu imali nikakav motiv da uništavaju tajnu građu poslatu iz Slovenije ili kopije tajnih dokumenata koje su slali nama.
Ako je pak građa Udbe u Beogradu zaista uništena prilikom NATO bombardovanja [1999. godine], onda je jasno da od tog brašna neće biti hljeba! Ali, to napominjem: da će srpske vlasti morati da prilože dokaze (snimke, izjave, policijske izvještaje, pisane materijale o šteti, etc), jer im se samo na riječ o „bombardovanjem” izazvanom uništenju udbaškog arhiva ne može vjerovati.
Štp se tiče Marte Kos, podrška premijeru Janši u vezi sa povraćajem arhiva je logična, jer tome uopšte ne može da se suprotstavi, bez obzira na to što je može dodatno opteretiti u vezi sa njezinim radom za Udbu.
Suprotstavljanjem bi, naime, Kos prekršila sporazum o sukcesiji, a i priznala da se nečega iz Beograda boji! Svojim laganjem je zaglibila već toliko duboko da mora da blefira do kraja i da se nada da se iz toga za nju neće izroditi nešto uništavajuće.
Zanimljivo je, međutim, da je Kos u Sloveniji pokrenula (preko za nju očigledno prijateljskih medija) pravu ofanzivu slaganja sa predajom arhivskih dokumenata iz Beograda i istovremenog negiranja svoga rada za Udbu.
Na POP TV, na N1 i možda još neđe, Marta Kos negirala je da je sarađivala sa Udbom, dok su na RTV Slovenije bili toliko blagonakloni da je to nijesu ni pitali!? Kakvi su to novinari koji pitaju da li je sarađivala, ona to negira i oni mirno idu dalje! A postoji knjiga „Komisarka”, koju sam objavio u martu ove godine i u njoj predstavio 11 udbaških dokumenata iz Arhiva Republike Slovenije – o njezinoj saradnji sa Udbom.
Zapravo je u vezi sa Martom Kos svejedno da li ćemo o njoj još nešto dobiti iz Beograda, jer je njezin udbaški pedigre već dokumentovano dokazan!
A po mišljenju Marte Kos, desnica je ta – SDS i NSi [akronimi za Slovensku demokratsku stranku premijera Janez Janša, te Novu Sloveniju vicepremijera i ministra infrastrukture Jerneja Vrtoveca] – koja joj zamjera saradnju sa tajnom političkom policijom. Hm, više od toga što je sarađivala sa Udbom, zamjeraju joj što je o tome lagala pred slovenačkim i Evropskim parlamentom.
Moja knjiga, koja je dokumentovala to njeno laganje, nije ni desna ni lijeva, već jednostavno činjenična priča o Marti Kos. I tačka!
Ali Marta Kos je svoje laganje o nesaradnji sa tajnom političkom policijom podigla na viši nivo. Sada onima koji opravdano tvrde da je bila konfidentkinja Udbe poručuje da lažu i podmeću (na N1). Dakle, lažu oni koji govore istinu o njoj, a kada ona laže, onda govori istinu! A i ne zna zašto „ti ljudi” to rade, „moraćete da pitate njih”, kaže Marta na N1 i POP TV-u.
Pošto sam glavni među „onima” koji to rade – a nijesam ni u SDS ni u NSi – javno pozivam N1 i POP TV da me pitaju zašto to radim. RTV Slovenija uopšte nema smisla to nuditi, jer se oni ni Martu Kos ne usuđuju ili ne smiju pitati o radu za Udbu!
U svijetlu toga kako sada masno i neprestano laže, to ponašanje je već postalo groteskno. Međutim, stvar nije samo groteskna, već je i neprijatna za bivšu vladu [Vladu Republike Slovenije premijera dr Roberta Goloba, od 1. juna 2022. do 4. juna 2026. vodio], a koja ju je, uprkos upozorenjima na njezin udbovski pedigre, 2024. poslala u Brisel.
Tada je, doduše, bio poznat samo zapis o registraciji Marte Kos na portalu udba.net i zato se laganjem još i mogla izvući – ali sada je u javnosti (preko moje knjige „Komesarka”) već 11 (donedavno tajnih) dokumenata, koji se više ne mogu iśeći ni śekirom (kako je volio da kaže masovni ubica Staljin).
Time je integritet Marte Kos pao na nulti nivo, a narušen je i integritet Evropske komisije, jer ju je predśednica Von der Lajen zaštitila. Nažalost, tako je kako je – sada u demokratskoj evropskoj vladi imamo „Štazi komesarku“, porijeklom iz Slovenije!
* * *
Komentar „Antene M”
Igor Omerza (76), slovenački publicista, arhivski istraživač i bivši političar, napisao je tridesetak publicističkih djela koja istražuju deklasifikovane arhive iz jugoslovenskoga perioda, tajne operacije, uključujući i ubistva – u organizaciji Udbe. Najvažnije knjige uključuju: „Edvard Kocbek: osebni dosje št. 584” (2010), „88 stopnic do pekla” (2013) i „Kliči U za umor” (2014).
Omerza je najpoznatiji po svojoj ulozi 1980-ih u pokretu za demokratizaciju Slovenije i plodnom pisanju o arhivama jugoslovenske tajne policije. Na Univerzitetu u Ljubljani kratko predavao političku ekonomiju. Krajem 1980-ih suosnovao je i pomagao u vođenju Odbora za zaštitu ljudskih prava, istaknute organizacije civilnoga društva koja se suprotstavljala režimu. Nakon sticanja nezavisnosti Slovenije on je direktor Službe društvenog knjigovodstva (1991), poslanik u parlamentu (1992-1996), zamjenik gradonačelnika Ljubljane (2003-2006). Imenovan 2026. u savjet Muzeja slovenačkog osamostaljenja.
„Komisarka: Marta Kos kot zanesljiva sodelavka komunistične tajne politične policije” je Omerzina knjiga koja je izašla ove godine (u engleskome prijevodu „Commissioner”, hrvatskome „Povjerenica”, njemačkome „Die Kommissarin”). Omerza ispituje dosijee SDV, slovenačke Udbe, koji se odnose na evropsku komesarku Martu Kos (61). Fakti koje objavljuje o gospođi Kos potiču iz zvaničnog državnog arhiva Slovenije i njihova autentičnost kao izvornih dokumenata nekadašnje Službe državne varnosti (SDV/Udbe) nije osporena.
Služba državne bezbjednosti u Jugoslaviji (u Sloveniji SDV) bila je civilna tajna policija i obavještajno-kontraobaveštajna služba, nastala 1966. godine reformom nekadašnje strogo centralizovane Udbe kojom je rukovođeno iz Beograda. Nakon ustavnih reformi iz 1974. godine, decentralizovana po federalnome principu, pa je svaka republika (uključujući SDV) imala nešto samostalniju SDB u okviru Republičkoga sekretarijata za unutrašnje poslove (MUP), dok je savezni nivo u Beogradu imao uglavnom koordinativnu ulogu.
Slovenačka SDV bila je organizovana kroz centralu u Ljubljani i regionalne centre (poput onih u Mariboru, Celju, Kranju, Kopru i Slovenj Gradecu), fokusirajući se na praćenje političke emigracije i stranih obavještajnih službi.
Marta Kos, prema Igoru Omerzi, bila je povezana sa Centrom SDV Slovenj Gradec, a nakon njegova ukidanja u martu 1990. godine, sa Centrom SDV Maribor. Ime Marte Kos odranije se nalazilo u tzv. Centralnoj aktivnoj evidenciji (poznatoj preko portala udba.net) pod registracionim brojem 5448 (i šifrom 14000). Omerza je te podatke povezao sa operativnim izvještajima koje je sastavljao službenik SDV Stojan Celin.
U dokumentima se Marta Kos najprije pominje izvor pod kodnim imenom Tara, a kasnije saradnica pod imenom Blanka. Ključni detalj koji povezuje ta kodna imena sa Kos jeste podatak iz izvještaja o njezinom odlasku u Keln i zapošljavanju na Radiju „Deutsche Welle”, što se poklapa sa zvaničnom biografijom iz kraja 1980-ih i početka 1990-ih.
U preživjeloj dokumentaciji nema rukom pisane izjave ili pristanka sâme Marte Kos da bude saradnica, niti dokaza da je za to primala novac ili neke druge nagrade i/ili benefite od SDV. Sve dokaze čine isključivo službene bilješke koje su o razgovorima sa njom sastavljali službenici SDV. Ali, nota bene, oko 90% arhiva slovenačke SDV uništeno je u proljeće 1990. godine.
Omerza je javno istakao da ga Marta Kos nije tužila za klevetu povodom navoda iz knjige „Komisarka”, objašnjavajući to time da su dokumenti autentični i da bi mogla da tuži jedino tadašnje operativce SDV koji su te izvještaje pisali. Malo ko od ozbiljnih poznavalaca arhiva sumnja u to da su dokumenti koje je Omerza pronašao autentični i da su operativci SDV zaista vodili Kos pod imenima Tara i Blanka na osnovu kontakata koje su sa njom imali dok je bila mlada novinarka.
Prema nekadašnjim Pravilima SDB, republička SDV u Ljubljani nije smjela samostalno da šalje ili koristi saradnike u inostranstvu bez izričite saglasnosti savezne SDB u Beogradu. Pošto je Marta Kos kao novinarka otišla u Keln, Igor Omerza tvrdi da joj je dosije morao biti proslijeđen u Beograd na odobrenje. I dok je u Sloveniji 1990. godine uništeno oko 90% arhiva SDV, u Beogradu se i dalje nalaze arhivi savezne Udbe i drugih službi bivše Jugoslavije. Omerza sugeriše da se tamo vrlo vjerovatno krije još „udbaških kostura” i dokumenata o Kos.
U Briselu 4. novembra o.g. Marta Kos je predstavila godišnji izvještaj o proširenju Evropske unije (EU), u kojem je, između ostaloga, istakla očekivanja da Srbija preda Sloveniji arhive Udbe i bivših tajnih službi. Doslovno: „Sporazum o sukcesiji je jedan od onih koje smo izričito pomenuli i očekujemo, naravno, da će Srbija predati te arhive”. Ovu izjavu Kos dala je slovenačkim medijima (STA i RTV Slovenija) kao odgovor na zahtjev premijera Slovenije Janeza Janše, koji je napredak Srbije ka EU uslovio predajom arhiva bivših jugoslovenskih tajnih službi.
Međutim, Janša i njegova Slovenačka demokratska stranka javno optužuju Kos da je bila registrovana saradnica Udbe. Prisustvo Kos u Evropskoj komisiji Janša naziva „antievropskim” i tvrdi da je ona „produžena ruka duboke države” u Briselu. Janša tvrdi da je Kos svjesno lagala pred slovenačkim i Evropskim parlamentom uoči izbora za komesarku o svojoj prošlosti i da zbog toga mora biti smijenjena.
Marta Kos kategorički odbačuje ove optužbe, navodeći da su to pokušaji diskreditacije. Na Janšine pozive za smjenu odgovorila je riječima: „Gospodin Janša nije moj šef, moja šefica je Ursula von der Lejen”. Otkako je Janša u junu 2026. ponovo preuzeo funkciju premijera Slovenije, on i njegov ministar vanjskih poslova Tone Kajzer odbijaju svaki susret sa Kos.
Analitičari primjećuju da glavni problem za Martu Kos nije sâm karakter njezinih kontakata sa SDV iz 1980-ih, već to što ona kategorično poriče. Kako navode pojedini komentatori, da je Kos priznala da je kao mlada novinarka pred odlazak u Njemačku imala razgovore sa SDV, afera bi vjerovatno brzo splasnula, dok ju je potpuno negiranje učinilo ranjivom – na svako novo objavljivanje arhivskih papira.
S tim u vezi: da li Republika Srbija sada pośeduje dokumentaciju koja Martu Kos čini podložnom ucjenama i kompromitaciji? Prema tvrdnjama Igora Omerze, dijela evropskih političara i analitičara, odgovor je – da.
Priredio: V.J. Antena M
