Jovanović za Antenu M kaže da crnogorska crkva nije donijela zakonitu odluku o ujedinjenju sa drugim pravoslavnim crkvama u Kraljevini SHS, već da je njena samostalnost ukinuta političkom voljom Aleksandra Karađorđevića, uz kršenje crkvenih kanona i tadašnjeg pravnog poretka.
INTERVJU (II DIO): VLADIMIR JOVANOVIĆ O UKIDANJU CRNOGORSKE CRKVENE SAMOSTALNOSTI, NASTANKU SPC I ISTORIJSKIM DOKUMENTIMA
Crnogorska crkva je vjekovima samostalno birala svoje poglavare, održavala odnose sa drugim pravoslavnim crkvama i upravljala sopstvenim poslovima, a njen položaj, prema istorijskim dokumentima na koje se poziva publicista i istraživač crkvene istorije Vladimir Jovanović, formalno nije bio sporan sve do nestanka crnogorske države 1918. godine.
Jovanović je govorio o istoriji hrišćanstva na prostoru Duklje i Zete, nastanku crnogorske crkvene posebnosti i ulozi Ivana Crnojevića, za kojeg kaže da je 1485. godine utemeljio autokefalnu Crnogorsku crkvu.
Osporavajući uvriježena tumačenja istorije Pećke arhiepiskopije, obrazložio je i svoje stanovište da je Cetinjska mitropolija vjekovima djelovala kao samostalna crkvena institucija.
U nastavku razgovora Jovanović objašnjava kako su birani i hirotonisani crnogorski mitropoliti, odakle su crpili legitimitet i kakav je bio njihov odnos prema drugim pravoslavnim crkvama. Posebnu pažnju posvećuje događajima nakon gubitka crnogorske državnosti 1918. godine, osporavajući zakonitost i kanonsku valjanost odluka kojima je ukinuta crnogorska crkvena samostalnost.
„Ukidanje staroslavne Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve je nasilno, nelegalno i nekanonsko. Radi se o političkim, a ne crkvenim razlozima i ciljevima”, kategoričan je Jovanović.
Govoreći o nastanku jedinstvene Srpske pravoslavne crkve i ulozi Aleksandra Karađorđevića, Jovanović tvrdi da Crnogorska crkva nikada nije donijela zakonitu odluku o ujedinjenju, te da današnje crkvene strukture SPC u Crnoj Gori nemaju suštinski kontinuitet sa istorijskom Cetinjskom mitropolijom.
U završnom dijelu intervjua osvrće se i na sudbinu Njegoševe kapele na Lovćenu, naglašavajući da je izvorna crkva, koju je Njegoš podigao u čast Svetog Petra Cetinjskog, 1925. godine srušena do temelja, a da je za vrijeme kralja Aleksandra podignut potpuno novi objekat.
Jovanović posebno naglašava da, suprotno rasprostranjenom uvjerenju, ne postoji Njegošev vlastoručni zapis kojim je tražio da bude sahranjen u lovćenskoj crkvi.
„U vlastoručno napisanom i potpisanom testamentu ili u bilo kojem drugom ličnom spisu Njegoš nije tražio da ga sahrane u lovćenskoj crkvi”, navodi Jovanović.
Odakle crnogorski mitropoliti dobijaju legitimitet?
– Od Gospoda Boga, i od žive, ovozemaljske Crkve: od prethodnog mitropolita na tronu Cetinjskoga manastira (njegovom oporukom), klira i vjernoga naroda – Crnogorskog zbora. A nakon što je 1852. godine Danilo Mirkov proglašen za gospodara, tj. od kada je obnovljena tradicija knjaževstva Crnojevića, obnovljena je i tradicija da državni, svjetovni poglavar Crne Gore i bira ko će biti posvećen u episkopa i postavlja crkvenoga poglavara dodjeljujući mu čin mitropolita.
Na dio pitanja u „Anketi” Bogišića: „ko ima aktivno, a ko pasivno pravo izbora i naznačenja?” – tj. ko od crnogorskih klirika može biti uzet u obzir kao kandidat da bude hirotonisan u episkopa – odgovor je: „Aktivno pravo izbora ima Knjaz [Crne Gore], a u Sinodu [Rusije] je samo formalitet. A pasivno pravo [od crnogorskih klirika za izbor i hirotoniju u episkopa] ima svaki jeromonah, ali se obično obaziru [u obzir uzimaju] arhimandriti”. Na drugi dio pitanja, „kako se izbira i naznačuje Mitropolit?” – odgovor je: „Vladaoc naznačuje, pa uđe u snošaj sa vladom onom đe će rukopoložiti”. Ali, pet godina nakon nastanka „Ankete”, tačnije 8. septembra 1878, nije se tako dogodilo.
Naime, knjaz je naznačio za episkopsku hirotoniju arhimandrita Visariona Ljubišu, da bude prvi vladika nove eparhije Crnogorske crkve, Zahumsko-raške sa katedrom u Ostrogu. U to vrijeme poglavar Crnogorske crkve je mitropolit Ilarion Roganović.
Međutim, nije bilo potrebe i da knjaz „uđe u snošaj sa vladom onom đe će rukopoložiti”, jer je hirotonija u episkopa Visariona izvršena u Crnogorskoj crkvi. Uz načalstvovanje poglavara Crnogorske crkve, mitropolita Ilariona, obredom u Cetinjskome manastiru sasluživao je Gerasim Petanović, episkop bokokotorsko-dubrovački iz autokefalne Bukovinsko-dalmatinske crkve, koji je u Knjaževinu Crnu Goru došao tim poslom uz saglasnost vlade Austro-Ugarske. Po smrti Ilariona Roganovića 1882. godine, Visarion je, odlukom knjaza Nikole, uzdignut u čin mitropolita i postavljen za poglavara Crnogorske crkve.
Ko ih hirotoniše u čin episkopa?
– Zavisilo je od poznatih, uglavnom tegobnih prilika opstajanja nezavisne Crne Gore, da u Crnogorskoj crkvi najčešće jednovremeno nijesu obitavala najmanje dvojica vladika koji, po 1. kanonu sv. Apostolâ, mogu u zajedničkom obredu da hirotonišu novoga episkopa.
Evo spiska crnogorskoga episkopata od (i de iure) obnavljanja autokefalije 1766. sa datumima, jurisdikcijama i zemljama u kojima su primili episkopski čin (spisak je nepotpun, a na kraju ovoga odgovora objasniću i zbog čega):
– Sava Petrović-Njegoš (1719, Pećka arhiepiskopija Vaseljenske patrijaršije, Crna Gora) – Arsenije Plamenac (1767, Crnogorska crkva, Crna Gora) – Petar I Petrović-Njegoš (1784, Karlovačka crkva, Austrija) – Petar II Petrović-Njegoš (1833, Ruska crkva, Rusija) – Nikanor Ivanović (1858, Ruska crkva, Rusija) – Ilarion Roganović (1863, Ruska crkva, Rusija) – Visarion Ljubiša (1878, Crnogorska crkva, Crna Gora) – Mitrofan Ban (1885, Ruska crkva, Rusija) – Kirilo Mitrović (1909, Ruska crkva, Rusija) – Gavrilo Dožić (1911, Vaseljenska patrijaršija, Turska).
Oni iz ovoga spiska koji su za episkope posvećeni van Crne Gore prethodno su, dakle, u Crnoj Gori izabrani za buduće episkope – liše Gavrila Dožića, koji je bio izbor Vaseljenske patrijaršije, a naknadno je primljen u jerarhiju Crnogorske crkve.
Iz gornjeg spiska većina njih su bili poglavari naše autokefalne Crkve. Arsenije Plamenac i Visarion Ljubiša su za vladike hirotonisani u Crnogorskoj crkvi. Ali, obratimo pažnju, za one među njima koji su u episkope posvećeni u nekoj stranoj državi a kasnije postali poglavari Crnogorske crkve – titule mitropolita bi dobijali tek po povratku u Crnu Goru, nakon svečanecrkvenonarodne intronizacije (ustoličenja) u Cetinjski manastir.
Kakav je bio odnos između episkopske hirotonije crnogorskih mitropolita u drugim pravoslavnim crkvama i njihove crkvene samostalnosti?
– E sad, kada neki u tome što je većina poglavara Crnogorske crkve od 1766. hirotonisana u episkope u drugoj jurisdikciji pokušavaju da izmaštaju „oslonac” u negiranju njezine autokefalije – ne shvataju kako funkcioniše Pravoslavna crkva. Ako je, fakat, Gavrilo Dožić za episkopa hirotonisan u Vaseljenskoj patrijaršiji, usred Carigrada, kako je mogao docnije biti patrijarh SPC u Beogradu? Primjera ovakvih ima i u drugim autokefalnim crkvama.
S tim u vezi opet citiram „Anketu” Bogišića, kako je to bilo sa Ilarionom Roganovićem, njegovim posvećenjem u episkopa koje je 1863. izvršeno u Ruskoj carevini: „Budući u pravilima imaju zakletvu i Caru [Rusije], a to ne budući nuždno od episkopa inostrana, pa pri hirotoniji episkopa Ilariona napečataše osobita pravila u kojima izostaviše zakletvu vladaocu [Rusije]. Pri hirotoniji ne biva spomen o mitropolitskom sanu, nego taj naslov uzme episkop pošto se povrati [u Crnu Goru], ili po običaju njegove Crkve ili po naznačenju Knjaza [Crne Gore]”.
Ili, razmotrimo primjer Mitrofana Bana, koji opisuje u svojim memoarima hronologiju. On je bio u činu arhimandrita kada je od knjaza Nikole, nakon saborovanja u Ostrogu na kojem se posavjetovao sa glavarima i klirom, naznačen za hirotoniju u episkopa i po tome poslu poslat u Rusiju: rukopoložen je 6. aprila 1885. godine. Toj ceremoniji je prisustvovao i ruski car Aleksandar III. Mitrofan u memoarima citira, na ruskome, što mu je Aleksandar III na prijemu poslije hirotonije kazao:
„Я всегда горяще люблю храбрый народ черногорский. Мне так-же дорого, что Вы рукоположение во епископа получили у насъ в России. Это показуетъ духовную связь между Русской и ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВЬЮ”.
I tek po povratku u Crnu Goru, rukopoloženi episkop Mitrofan je, opet od strane gospodara Crne Gore Nikole I, a povodom knjaževa rođendana 25. septembra iste 1885. godine, dobio titulu mitropolita i postavljen za poglavara naše Crkve. I onda je Mitrofan o tome svojim kanonskim pismima obavijestio, i vaseljenskoga patrijarha i sinod Ruske crkve – takva komunikacija je običaj među autokefalnim crkvama.
Mitrofan u vlastoručno napisanom aktu – koji je kao faksimil docnije objavio dr Danilo Radojević – izvještava vaseljenskoga patrijarha Joakima IV da je preuzeo, citiram: „svetu katedru Mitropolije autokefalne Crkve u Bogom štićenom Knjaževstvu Crnogorskom”.
Takođe, citiram „Церковныя Вѣдомости”, ondašnje glasilo Ruske crkve: „В янврѣ 1886 года Святѣйшій Сѵнодъ привѣтствовалъ посланіемъ Черногорскаго митрополита Митрофана (Бана) по случаю утвержденія его въ должности первосвятителя АВТОКЕФАЛЬНОЙ ЧЕРНОГОРСКОЙ ЦЕРКВИ, о каковомъ утвержденіи первосвященный Митрофанъ извѣстилъ Святѣйшій Сѵнодъ въ концѣ 1885 года”…
Sada, da dopunim spisak o hirotonijama crnogorskoga episkopata, za sredinu 18. vijeka. Radi se o čak tri kanonske hirotonije koje su izvršili vladike Sava i Vasilije Petrović-Njegoš – nažalost, slabašna crnogorska istoriografija ih je „zaboravila”. Te primjere ističem i pridružujem onim prvorazrednim dokazima da je naša Crkva i prije 1766. de facto funkcionisala kao potpuno samostalna (autokefalna), iako nominalno još u okrilju Pećke arhiepiskopije Vaseljenske patrijaršije.
Ne pitajući, dakle, za dozvolu bilo koji vanjski crkveni centar, vladike Sava i Vasilije su hirotonisali: – bjeloruskoga svetogorca Vladimira Bukovskog za „jepiskopa bogospasajemih predjelov Zetskih” (1756. godine, Crnogorska crkva) – Prokopija Popovića, srpskoga arhimandrita iz Hrvatske (Austrijska carevina) za episkopa (1758. godine, Stanjevići, Crnogorska crkva) – ruskoga monaha Genadija Vasića-Vasiljeviča za episkopa (1764. godine, Majine, Crnogorska crkva).
Crnogorski mitropoliti bili su istovremeno crkveni poglavari i nosioci svjetovne vlasti. Koliko je ta činjenica odredila odnos crkve, države i identiteta u Crnoj Gori?
– To je oko 350 godina crnogorske nacionalne istorije! Napomenuo bih, međutim: sui generis status naših mitropolita u slobodnoj Crnoj Gori, čije unutrašnje uređenje krajnje uslovno možemo u toj epohi nazvati „vladikat”, nije „teokratija”. Donekle je podudaran primjer arhiepiskopa Makariosa III, poglavara autokefalne Crkve Kipra, koji je između 1960. i 1977. bio predśednik nezavisnog Kipra, no ni ta država nije bila teokratija. U teokratijama, sveštenstvo je zatvorena, privilegovana i vladajuća klasa koja, između ostaloga, samostalno donosi zakone. Ničeg sličnog nije bilo u slobodnoj Crnoj Gori.
Od kada je godine 1500. ustrojen Crnogorski zbor, naši mitropoliti su manje-više bitne odluke i akte, uključujući i one crkvene o izboru novih mitropolita, a pod vladikom Petrom I Petrovićem-Njegošem i državne zakone, donosili uz obavezne konsultacije i saglasnosti sa glavarima, predstavnicima naroda: guvernadurima, vojvodama, serdarima, knezovima… Šćepan Mali je od 1767. do 1773. bio faktički knjaz – gospodar slobodne Crne Gore, etc.
Ne postoji temeljna predispozicija za teokratiju: crnogorski klir nije posebna klasa. Sveštenici, a najveći broj njih su popovi (mirski klir), nijesu se, a priori, izdvajali u odnosu na ostale Crnogorce, čak ni izgledom: većinom su brijali brade, mantije oni nijesu nosili – sve do perioda poslije obnove knjaževstva sredinom 19. vijeka.
| Izvor: Antena M, Foto: Dragan Tomašević
Kakav je bio kanonski status crkve u Crnoj Gori prije 1918?
– Ne znam nijedno pismeno, ponavljam: nijedno – na primjer jerarhijski akt ili crkveni spis iz bilo koje pravoslavne (ili inoslavne) jurisdikcije, bogoslovski, čak ni neki laički, publicistički ili novinski tekst objavljen u bilo kojem dijelu svijeta – prije 1918. a u kojem se negira autokefalija Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve.
Evo prilike, da pozovem javnost, ne prvi put: ako neko zna za takvo pismeno, ili ga pośeduje – neka ga publikuje, makar ukaže đe i kada je objavljeno ili se nalazi.
Bilo je nekoliko istorijskih primjera pokušaja da se relativizuje ili „okrnji” crnogorska autokefalija. Ruski car i sinod Ruske crkve su 1804. nastojali da smijene mitropolita Petra I, uhapse ga, sprovedu u Rusiju i izvedu na tamošnji crkveni sud. Nijesu uspjeli. Krajem 1834, iz sinoda Ruske crkve mitropolit Serafim Nečajev, pisao je Njegošu, istina biranim riječima: on dovodi u sumnju ispravnost postupka kanonizacije sv. Petra Cetinjskoga. Ali Njegoš, autokefalni vladika, nije revidirao tu kanonizaciju. Ili: Josif Rajačić, poglavar autokefalne Karlovačke crkve, pisao je knjazu Danilu dok je 1856. stolica mitropolita na Cetinju bila vakantna, sugerišući mu da stavi našu Crkvu pod njegov omofor – ništa ni od toga nije bilo.
Što se tiče Vaseljenske patrijaršije, naše Majke-Crkve, poslije Veljega rata (1876-78) i uspostavljanja diplomatskih odnosa Osmanske carevine i Crne Gore, odvijala se manje-više redovna kanonska prepiska vaseljenskih patrijarha i poglavara Crnogorske crkve. Knjaz Nikola je dva puta bio u Carigradu, 1883. i 1899. godine, lično oba puta odlazio na Fanar, katedru Vaseljenske patrijaršije. Imao je susrete sa vaseljenskim patrijarsima, Joakimom III, odnosno Konstantinom V. Da je o kanoničnosti autokefalije Crkve Knjaževine Crne Gore makar u aluzijama ikakva sumnja postojala, a kamoli da je prigovor izrečen – nema pomena.
Na primjer, Joakim III, ostao upamćen u crkvenoj istoriji kao pokretač moderne unutarpravoslavne komunikacije, 1902. godine kada je opet postao vaseljenski patrijarh – uputio je istorijsku Patrijaršijsku i sinodsku encikliku (okružnicu) poglavarima svih pomjesnih sestrinskih autokefalnih pravoslavnih crkava, naravno uključujući i Crnogorsku crkvu. Tražio je da ondašnje kanonske pravoslavne crkve zajednički definišu svoj odnos prema drugim hrišćanskim konfesijama (rimokatoličkoj, protestantskoj tj. anglikanskoj, starokatolicima), kao i da rasprave o reformi crkvenoga kalendara. Dobio je i pisani odgovor od autokefalne Crnogorske crkve. O tome je Vaseljenska patrijaršija izvorne dokumente štampala 1904. u posebnoj publikaciji, a iz nje sam faksimile objavio u jednoj od svojih knjiga, etc.
Šta se sa crkvom u Crnoj Gori događa nakon gubitka crnogorske državnosti 1918?
– „Ukidanje” staroslavne Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve je nasilno, nelegalno i nekanonsko. Radi se o političkim, a ne crkvenim razlozima i ciljevima.
Nasilno, jer je posljedica vojne okupacije od strane Srbije. Nelegalno jer je protivno i crkvenome Ustavu sv. Sinoda u Kraljevini Crnoj Gori i državnome Ustavu u Kraljevini Crnoj Gori. Nekanonsko je jer se u aktima o „ukidanju” ne navodi apsolutno nijedno kanonsko pravilo za Pravoslavnu crkvu (vis-à-vis „ukidanja” i ne postoji).
Ko donosi odluku o njenom ujedinjenju sa drugim pravoslavnim crkvenim oblastima i kakav je kanonski status te odluke?
– U Crnoj Gori nije donijeta „odluka o ujedinjenju sa drugim pravoslavnim crkvenim oblastima”, niti je uopšte razmatran ili opravdavan „kanonski status te odluke”.
U tzv. Riješenju śednice u ime, pod egidom i sa pečatom Sv. Sinoda Crnogorske crkve od 16. decembra 1918. – a koje je apsolutno nevažeće, jer je za punovažnost odluke nedostajao kvorum, potpisala su ga samo dva sinodska člana; crkvenim ustavom propisanih je ukupno sedam sinodskih članova, a toj śedinici nijesu prisustvovali dva arhimandrita i tri protoprezvitera – piše: „Sveti Sinod nalazi za uputno i opravdano da se i Autokefalna Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori sjedini sa nezavisnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji” i da „gornje riješenje ima se dostaviti njegovom visokopreosveštenstvu mitropolitu Srbije g. Dimitriju i predsjedniku Vlade g. Stojanu Protiću”.
Eksplicitno je u tzv. Riješenju politička elaboracija, a ne kanonska koja bi Crkvi morala biti isključivo mjerodavna. Jer je, pišu u Riješenju, „Velika Narodna Skupština u Podgorici dana 13/26. novembra 1918. godine izrekla sjedinjenje Kraljevine Crne Gore sa Kraljevinom Srbijom”! (Uzgred, provjerljivo je u stenografskim bilješkama i pratećoj arhivi da se na toj i takvoj, divljoj tzv. podgoričkoj skupštini uopšte nije diskutovalo o statusu naše autokefalne Crkve, etc.)
„Odluka o ujedinjenju sa drugim pravoslavnim crkvenim oblastima” – formulacija iz pitanja koje postavljate, a koja uključuje i Crnogorsku crkvu – donijeta je 1920. u Beogradu, kroz izvršni akt laika, Aleksandra Karađorđevića: on je tada regent, dakle još nije bio ni monarh (državni poglavar) Kraljevine SHS.
Objavio sam dokument: vlada Kraljevine Crne Gore u egzilu je Vaseljenskoj patrijaršiji uputila 1919. pisani, zvanični protest da se protivi „ukidanju” Crnogorske pravoslavne crkve i da to „ukidanje” nikada neće priznati. I kao što je opštepoznato da posljednji vladajući Petrović-Njegoš, kralj Nikola, nije priznao odluke tzv. podgoričke skupštine, on nije priznao ni „ukidanje” Crnogorske pravoslavne crkve.
Kada i na koji način nastaje jedinstvena SPC kakvu danas poznajemo?
– Crkva Kneževine Srbije (Mitropolija beogradska) je autokefalna od dobijanja tomosa Vaseljenske patrijaršije 1879. godine. Opseg njezine jurisdikcije opisan u tomosu joj se striktno poklapao s granicama Kneževine Srbije. Istorijski, nikada prije toga Srbija nije imala autokefalnu crkvu.
Drugi tomos koji je od Vaseljenske patrijaršije dobila, iz 1922, odnosi se suštinski na priznanje velikog teritorijalnog proširenja jurisdikcije Crkve Srbije unutar granice novostvorene Kraljevine SHS, što je uključivalo do tada područja: autokefalnih jurisdikcija crkava Crnogorske i Karlovačke, te eparhijske ogranke Vaseljenske patrijaršije (BiH, Sandžak u Srbiji, Kosovo, Makedonija) i autokefalne Bukovinsko-dalmatinske crkve (Dalmacija u Hrvatskoj i Boka Kotorska u Crnoj Gori).
To je ono što zaista piše u tomosu iz 1922. godine. Ono što ne piše u tomosu, a često propagandno „učitavaju”, izmišljotine su – npr. „obnavljanje Pećke patrijaršije”.
Godine 1929. Aleksandar Karađorđević, tada kao kralj Jugoslavije, „šestojanuarski” diktator, i propisao i potpisao je Zakon o SPC kojim, između ostaloga, ovu vjersku zajednicu imenuje: Srpska pravoslavna crkva. Ali, za Pravoslavnu crkvu je mjerodavan diptih Vaseljenske patrijaršije u kojem je od 1879. do danas bio i ostao jedini kanonski naziv: Crkva Srbije.
I šta se tada događa sa dotadašnjom crnogorskom crkvenom strukturom?
– Proces potpunog „ukidanja” Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve je potrajao, iako joj je ugašen autokefalni status i raspušten Sv. Sinod, a na Cetinje prvi put ikada odlukom iz Beograda poslat da stoluje neki vladika, koga je 1921. u Cetinjski manastir „intronizovao” srpski okupacioni general Milutinović – o čemu sam objavio autentični foto-elaborat kao svjedočanstvo skrnavljenja Crnogorske crkve naših predaka.
Ali, sve do 1931, sticajem okolnosti da Srbi do tada nijesu usvojili sveobuhvatno novo crkveno zakonodavstvo, potrajale su sve tri eparhije Crnogorske crkve: Cetinjska, Zahumsko-raška, Pećska, sa pripadajućim im eparhijskim duhovnim sudovima (konzistorijama), a na temelju još važećih paragrafa iz crkvenoga zakonodavstva Kraljevine Crne Gore.
Napokon, „šestojanuarski” kralj-diktator Aleksandar Karađorđević je 16. novembra 1931. opet i propisao i potpisao Ustav SPC kojim je arondirano preostalo nasljeđe naše autokefalne Crkve: osnovao je novu eparhiju, crnogorsko-primorsku sa titularnim mitropolitom, koja i sada postoji. Ali, prema tom Ustavu SPC, nema nikakve „mitropolije crnogorsko-primorske”, kako je reklamiraju. Unutar SPC sada postoji svega jedan eparhijski entitet s posebnim rangom: arhiepiskopija beogradsko-karlovačka.
Eparhiju crnogorsko-primorsku su 2001. iz Republike Srbije pocijepali, stvarajući novu, budimljansko-nikšićku, na čijem je čelu, odlukom iz 2025. još jedan titularni mitropolit.
Ovi ogranci SPC nemaju nikakve suštinske veze sa istorijskom Mitropolijom cetinjskom – Crnogorskom pravoslavnom crkvom – to su anticrnogorski, politički instrumenti Republike Srbije za manipulaciju javnim mnjenjem Crne Gore, krađu nacionalne istorije Crnogoraca, legalizaciju katastarske pljačke svetinja koje su sagradili naši preci i isturena platforma za pokušaje da nas odvuku u suicidne ponore „srpskoga sveta”.
KAPELA NA LOVĆENU
Njegoš je 1845. na Lovćenu podigao kapelu posvećenu Petru Cetinjskom. Šta se dogodilo s tom kapelom nakon Prvog svjetskog rata i koliko je objekat podignut za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića imao veze s Njegoševom zadužbinom?
– Izvorno, na Lovćenu, Jezerskom vrhu, postojala je crkva sv. Petra Cetinjskog autokefalne Mitropolije cetinjske – Crnogorske pravoslavne crkve. Njegoš je tu svetopetrovsku crkvu podigao i posvetio prethodniku mitropolitu, stricu, novojavljenom svetitelju, koga je, kao autokefalni vladika, kanonizovao 1834. godine, spjevao mu liturgijske himne i unio crvenim slovima u crnogorski crkveni kalendar.
U vlastoručno napisanom i potpisanom testamentu ili u bilo kojem drugom ličnom spisu Njegoš nije tražio da ga sahrane u lovćenskoj crkvi, niti je uopšte poznat njegov lični zapis o tome đe je tačno želio da mu bude grobnica. Njegoš je 1851. godine pokopan u porti Cetinjskoga manastira. Zatim, 1855. godine, država Crna Gora, voljom knjaza Danila, premjestila je u velikoj ceremoniji Njegoševe posmrtne ostatke iz Cetinjskoga manastira u crkvu na Lovćenu.
Tokom Prvog svjetskog rata (1916), lovćenska crkva je oštećena pogotkom austrougarske artiljerije. Podvlačim: oštećena. Mogla je po svršetku rata da se popravi i zaista obnovi. Ali nije.
Izvorna crkva na Lovćenu, jedina koju je Njegoš podigao, više ne postoji jer su je vlasti Kraljevine SHS, po zločinačkom nalogu kralja Aleksandra Karađorđevića, 1925. sravnili do temelja.
Na mjestu nedaleko od porušene Njegoševe zadužbine, pod izgovorom da je „obnavljaju”, a uistinu od potpuno drugog materijala, drugih dimenzija i arhitektonskih profila sagradiše potpuno novi objekat. Nije posvećen sv. Petru Cetinjskom kao izvorna Njegoševa crkva. Ni ktitorska tabla nije Njegoševa, nego Karađorđevića. Služio je kao vizuelni i ideološki marker dominacije Srbije nad Crnom Gorom – ta demonska simbolika okupatorskog uništenja nezavisnosti Crne Gore i autokefalne Crkve svetorodnih Petrovića-Njegoša, Bogu hvala, srušena je 1972. godine.
| Izvor: REUTERS, Foto: Marko Djurica
Njegoševi posmrtni ostaci su i sada na Jezerskom vrhu Lovćena, tamo đe ih je 1855. Knjaževina Crna Gora premjestila iz Cetinjskoga manastira – unutar veličanstvenog Mauzoleja koji vladiki u čast 1974. podiže SR Crna Gora, sa krstom i crnogorskim nacionalnim grbom na nadgrobnoj ploči.
Antena M
