za VOMINFO piśe: BOŽIDAR PROROČIĆ
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Dobriša Cesarić
Posljednji dani oktobra, okupani suncem i povremeno razbuđeni śevernim vjetrom, ponovo su izmamili moj istraživački duh na lovćenske staze. Želio sam da ove jesenje dane provedem među bukvama i kamenjarima, da obiđem predjele koji uvijek imaju nešto novo da mi pokažu. Moj put ovoga puta vodi od Ivanovih korita preko Dolova, Vjetrenog mlina i Kraljevog počivala, prema raskršću za Babinu glavu, a potom kružnom stazom uz đurđevački predio do Zvjerinjačkih rupa. Odatle ću se Stazom vuka vratiti na Ivanova korita. Ova kružna staza duga je oko deset kilometara.
Jutro je 29. oktobra 2026. godine. Stižem na Ivanova korita, ostavljam automobil, pozdravljam se s meni dragim kolegama i krećem. Preda mnom je dan kakav se na Lovćenu poželi sunčan, prozračan, s onom hladnoćom koja razbistri misli čim čovjek zakorači. Planina je u bojama jeseni, a ja već usporavam, svjestan da će me prizori uz put često zaustavljati. Prva moja odrednica su Dolovi. Okićeni jutarnjim mrazom, dočekuju me pod naletima śevernog vjetra. Bukova stabla stoje kao drevni gorski vojnici, uspravna i mirna, dok im se po granama presijava zlatno lišće. U toj svjetlosti liče mi na ratnike s termopilskih klanaca, a svaki list na mali zlatni štit. Vjetar povremeno prođe kroz krošnje i poneki od tih štitova polako se spusti na zemlju.
Uz put me prate darovi jeseni crveni šipurci i zreli plodovi gloga. Njihove boje još su snažnije uz blijedi krečnjak i požutjelu travu. Zastajem da fotografišem, pomjerim se nekoliko koraka, pa ponovo zastanem. Volim taj način istraživanja, kada me radoznalost povede i prema nečemu sasvim malom, što bih u žurbi lako mimoišao. Dolovi miruju i kako mi se čini, sanjaju svoje nekadašnje snove. Među usnulim kućama i proplancima lako je zamisliti povratak stada, dozivanje pastira i nekadašnja katunska jutra. Sada čujem huk vjetra i šuštanje lišća koje pada i po meni. Iznad svega sija zubato sunce, kako bi rekli lovćenski gorštaci. Ogrije lice, pa već naredni nalet śeverca pokaže koliko je zima blizu.
Jesen na Lovćenu za mene je jedno od najljepših godišnjih doba. Tada se jasnije vide ostaci starih puteva, kamenih međa i kuća. Krošnje mijenjaju boju iz dana u dan, a u svakoj zavjetrini ostane poneki prizor koji poželim da sačuvam. Cesarićevi stihovi o mirnom govoru jeseni ovđe mi dolaze sasvim prirodno, dok osluškujem kako lišće dodiruje kamen. Prolazim Vjetreni mlin i nastavljam makadamskom stazom prema Kraljevom počivalu. Preda mnom se otvara Bokokotorski zaliv, a s njim i ljepota primorske podgorine. More je u daljini blago namreškano. Po njegovoj plavoj površini razaznajem trgovačke brodove i gledajući ih s ove visine, pitam se o čemu li sniju mornari. O luci kojoj se približavaju, o kući koju su ostavili, o nekome ko ih čeka?
Nastavljam sigurnim korakom. Nikoga ne srijećem. Priroda kao da je usporila pred zimu, a plavetnilo Jadrana stalno mi odvlači pogled. Na ovakvom putu lako se zaboravi koliko se puta zastalo. Jednom zbog zaliva, drugi put zbog krošnje koju je sunce tek obasjalo, treći put zato što jednostavno poželim da još malo ostanem tu. Na raskršću prema Babinoj glavi, vrhu koji se uzdiže na 1.474 metra nadmorske visine, pažnju mi privlači novi trud mojih kolega. Vrijedni radnici ambijentalne higijene Nacionalnog parka Lovćen pripremili su i postavili metalno-betonsku konstrukciju vidikovca okrenutog prema primorskoj podgorini i Babinoj glavi. Iza tog posla stoje Milan Vujović – Mićo, Igor Vujović – Čiki, Milan Pejanović, Radoje Kuzman – Koko, Zdravko Lipovina – Dado i Filip Radunović.
Njihova imena želim da zabilježim. Kada pośetilac zastane pred lijepim vidikom ili prođe uređenom stazom, rijetko zna koliko je rada tome prethodilo. Ove moje drage kolege svojim znanjem, umijećem i upornošću čine Lovćen pristupačnijim i uređenijim. Malo je onih koji se s toliko truda daju našoj svetoj planini. Njihov rad prepoznajem i dalje, na očišćenom pravcu kojim nastavljam obilazak. Putokazi me upućuju prema narednim lovćenskim odredištima. Poslije približno osam stotina metara zastajem pred malom spomen-pločom postavljenom na stijeni, posvećenom Milu B. Kustudiji, koji je živio od 1913. do 1941. godine. Na ovom putu njegovo ime zaustavlja korak i vraća misao na ljude koji su za slobodu dali ono najdragocjenije što su imali.
Gledam ploču i razmišljam koliko je puta sloboda na Lovćenu plaćena životom i krvlju. Ona uvijek zlatna, skupa i sveta sloboda, čiju su cijenu dobro znali naši preci. Pred jednim imenom uklesanim u kamen sve to postaje blisko. Zastajem nekoliko trenutaka, s poštovanjem prema čovjeku čiji se život završio na početku još jednog ratnog stradanja. Ulazim na staru vojnu stazu, koju su moje već pomenute kolege brižljivo očistile. Lijepo se prati njen pravac, a hod je prijatan i ujednačen. Na većem dijelu ove dionice nema napornih uspona, pa mi djeluje pogodnom i za šetače skromnije kondicije, uz dovoljno vremena i odmora. Moj kasniji izlazak na obližnje uzvišenje biće zaseban istraživački obilazak. Stižem do Đurđevačkog dola i radoznalost me povede naniže. Spuštam se da ga bolje osmotrim. Ovakva udubljenja u lovćenskom kršu uvijek me privlače s puta vidite njihov obod, a tek kada se približite, otkrijete oblik i ono što u njima raste. I sam naziv podstiče me da se vratim zapisima o imenima ovih predjela.
Vukić Pulević i Novica Samardžić u radu „Ivan Crnojević u crnogorskoj toponimiji“, pozivajući se na Mitra Pešikana, prenose pretpostavku da je Đurđevac na śevernoj granici Majstora dobio ime po Đurđu Crnojeviću. Slično tumačenje navode i za Đurđevu glavicu u predjelu Mirca. O srodnim nazivima pisao sam s Veselinom Živanovićem u tekstu „Crnojevići, Balšići i Petrovići u toponimiji Lovćena i podgorine“. U tom osvrtu zabilježili smo i predanje koje Đurđev do i Đurđevu glavicu u predjelu Dolova povezuje s Đurđem Crnojevićem. Ta predanja slušam s pažnjom, ostavljajući im mjesto koje im pripada uz istorijske izvore. Zanimljivo mi je koliko dugo jedno ime može opstati među ljudima, čak i kada katuni opuste i putevi zarastu. Dok stojim u dolu, moj pogled ,,lovi” sve oko mene jer najjača su zapažanja uz lovčenska zlatna jutra a takva su mnoga.
Po izlasku iz Đurđevačkog dola nastavljam stazom pored Đurđevačke jame. Zastajem pred otvorom u stijeni i pomišljam koliko nam Lovćen još ostaje skriven, čak i kada njegovim stazama prolazimo godinama. Speleološki nacrt bilježi dubinu od 88,5 metara i ukupnu izmjerenu dužinu od 171 metar. Istraživači međunarodne ekspedicije „Zverinjačke rupe 2010“ dokumentovali su je pod nazivom Rašićevo brezno, dok je mađarski speleolozi poznaju i kao Szamócás-barlang. Prema opisu Jureta Tičara, sama ulazna vertikala spušta se 74 metra u podzemlje. Te brojke daju drugačiju snagu ovom kratkom zastajanju: ispod predjela obasjanog jesenjim suncem otvara se prostor do kojega moj pogled ne dopire. Dok śeverni vjetar pokreće zlatne krošnje, razmišljam o istraživačima koji su se ovđe spuštali niz užad, s lampama na čelima. Ja nastavljam stazom, noseći sa sobom i misao o toj dubini, skrivenoj pod kamenom kojim koračam.
S jednog dijela staze, vođen istraživačkim duhom, uspinjem se prema obližnjem vrhu. Tu prvi put izbliza sagledavam ove šančeve i kamene grudobrane. Dobro se raspoznaju njihovi obrisi i način na koji su uklopljeni u stijenu. Poneđe su toliko jasni da mi se na tren učini kao da su ruke graditelja tek odložile kamen. Pred ovim ostacima vojnih položaja misao mi se vraća na Prvi svjetski rat i ratnu 1916. godinu. S ove visine razumije se koliko je Lovćen bio značajna strateška i vojna tačka. Ono što danas gledamo sa zadovoljstvom, vojnici su nekada osmatrali sa strepnjom. Ko zna kakve bi nam priče ispričali ovi grudobrani kada bi mogli da govore o dugim stražama na vjetru, iščekivanju i ljudima koji su iza njih tražili zaklon.
Pogled mi zatim odlazi prema Trešteniku, čiji vrh doseže 1.489 metara. Vidim masive Orjena i Rumije, primorske predjele i ulaz u Boku Kotorsku. Zadržavam se, fotografišem i pokušavam da obuhvatim tu širinu. Udaljenosti odavde izgledaju drugačije more i planine stanu u jedan pogled, a čovjek poželi da svak još jednom prepozna. Polako se spuštam i vraćam na stazu. Preda mnom su brojne vrtače i nekadašnja plandišta, mjesta đe su pastiri odmarali stada. U dubljoj zemlji, bogatoj humusom, sada rastu bukve. Njihove krošnje ispunjavaju udubljenja u kršu i nadnose se nad nekadašnjim pašnjacima. Dok prolazim, pokušavam da zamislim koliko je ovaj predio drugačije izgledao u vrijeme kada se ovđe redovno izdizalo sa stokom.
Koračam sam i prija mi taj mir. Misli se polako oslobađaju svakodnevne žurbe, a pažnja se vraća onome što je neposredno preda mnom. U takvoj samoći blizak mi postaje i završni stih Matoševog „Jesenjeg večera“, u kojem njegov jablan stoji: „Kao da je samac usred svemira.“ Među lovćenskim bukvama čovjek može ośetiti tu izdvojenost i u njoj provesti nekoliko dragocjenih, spokojnih trenutaka. Pred kraj obilaska izlazim kod Zvjerinjačkih rupa. Sam naziv u meni priziva surovost ovog predjela. Oštri krečnjački oblici, duboke pukotine i uski prolazi čine pravo kameno more. Gledam kuda je proveden put kroz živi, ljuti kras i razmišljam koliko je snage trebalo da se ovuda otvori prolaz.
U svojim ranijim istraživanjima zapisao sam da su mještani u ovom predjelu, tokom austrougarske okupacije od 1916. do 1918. godine, probijali stazu za vojne potrebe. Slomljena dlijeta ostala među kamenjem podśećaju na mukotrpan rad u ljutom kršu. Gledajući ih, mislim na ruke naših ljudi, na udarce u stijenu i dane provedene u radu pod okupacijom. Tim putem danas prolazimo mnogo lakše, noseći fotoaparate i tražeći lijepe vidike. Zastajem na trenutak, svjestan koliko je ljudske snage ostalo u svakom metru ove staze.
Kod Zvjerinjačkih rupa ponovo izlazim na Stazu vuka, koja me vraća ka Ivanovim koritima. Još zastajem uz poneku bukvu, kao da mogu produžiti ovaj oktobarski dan. Iza mene ostaju Dolovi, pogledi na more, tamni otvor Đurđevačke jame, imena u kamenu i stari vojni položaji. Sa sobom nosim fotografije i zahvalnost mojim vrijednim kolegama koje su stazu ponovo uredile za planinarske obilaske. Njihov trud prati me cijelim putem, u svakom očišćenom prolazu i sigurnijem koraku kroz kamenjar.
Na Ivanovim koritima zatvaram svoj današnji krug. Ośećam umor u nogama i ono zadovoljstvo koje poznajem poslije dugog hoda planinom. U mislima mi se vraća slika s početka puta: bukve u Dolovima, uspravne na śevernom vjetru, poput drevnih gorskih vojnika sa zlatnim štitovima na granama. Drago mi je što sam ih zatekao u toj ljepoti. Vraćaću se ovim stazama i kada ogole krošnje, tražeći neki novi pogled, neko nepročitano ime u kamenu, još jedan razlog da produžim korak.
A danas, dok mu jesen polaže zlato pred noge, Lovćen ostaje uspravan. Dođite i pośetite naš Lovćen, prošetajte njegovim stazama i doživite ovu jesen među bukvama i kamenjarima. Ostavite sebi vremena da zastanete, osmotrite predjele i uživate u pogledu prema moru. Volio bih da i vi s ovih staza ponesete lijepu uspomenu i želju da im se ponovo vratite.
