Pad Vučićeve političke dominacije u Srbiji otvara pitanje sudbine njegovih dosadašnjih saveznika u Crnoj Gori. Hoće li dojučerašnja politička savezništva izdržati promjenu vlasti ili slijedi međusobno razotkrivanje, nalik onome poslije pada jakobinaca u Francuskoj?
Termidor, 27. jul 1794. godine, bio je trenutak kada se jakobinska koalicija raspala, a Robespjer pao. Dan kasnije završio je na giljotini. Dok su bili na vlasti, jakobinci su glasno tvrdili da se proganjaju samo neprijatelji revolucije i da je teror opravdan, a međusobno su se pokrivali.
Čim je Robespjer uhapšen i giljotiniran, dojučerašnji drugovi počeli su jedni drugima da iznose stvarne stvari — ko je profitirao, ko je kome što omogućavao, ko je lagao – i to na prizeman, prljav i nedostojanstven način. Istina jeste bila, ali način na koji su se međusobno otkrivali ostao je simbol odvratnog, ljigavog „pranja“ poslije pada vlasti, bez ikakve časti.
E, sad je pitanje: hoće li naši „oslobodioci“ završiti kao jakobinci?
A kao da je već počelo. „Poglavnik“ je politički pao, a prljavi veš lagano počinje da isplivava. Počelo je i međusobno čašćavanje „komplimentima“.
No, prvu je vreću i to baš u Srbiji, otvorila uvažena Gospođa Brnabić. Ambiciozna i halapljiva, ne i mnogo umna, što bi rekao narod ”kratko fitiljaš” kad joj se lider takne, pa je njega samoga uhvatila u laži.
Rekla je kako je on Spajiću pomogao da dođe do vlast. A Vučić je godinama javno zastupao načelo nemiješanja Srbije u unutrašnju politiku drugih država. A sada ga je brzopletoplo ipak otkrila kao “umješača”.
Naravno, Spajić je to, valjda, prvi put čuo od gospođe Brnabić.
Ali svi koju su šćeli da znaju… znali su da Vučić laže, jednako kao i vođe naših “oslobodilaca” koje jednako sa njim lažu. Isto tako su naivni oni koji su mislili da Vučić sanja Srpstvo bez teritorija, a da toga ovi naši nijesu toga svjesni. Ali biznis je biznis, Srbiji izlazak na more a našima pare, funkcije, privilegije. Što neđe davno u Politici napisa jedan “pošteni” Srbijanac “šta će nama crnogorsko srpstvo ako nam to ne donosi izlaz na more”? A narodu u Crnoj Gori? E narodu bajke i slatkorječive priče. Uz pregršt propagande koja dominara. A znamo da je glavni zadatak propagande da širi laži.
No, vrijeme se, evo, promijenilo.
„Novi dan, nova nafaka.“
Biće tu i smiješnih situacija, a evo smo preksinoć čuli jednu među prvima: potencijalni ministar unutrašnjih poslova Srbije je škartirao Milana Kneževića onako iz prve. A naš Pipun, u razgovoru sa Šarecom izvjestiocem EU za Crnu Goru, počinje da izigrava velikog Evropejca sa naglašenim viškom dostojanstva.
Naravno, ljudi su različite psihosomatske konstitucije. Novog Milančeta neko će lakše svariti uz „Alka-Seltzer“, nekome će izazvati mučninu, a nekome neodoljiv smijeh.
No, izgleda da je Evropska unija odjednom postala najsigurnija luka spasa.
Pa sada „Srpski svet“ treba, je li, apgrejdovati novim softverom i učanpasovati sve Srbe u Evropsku uniju.
I oni će za to da se bore!
Bez njih će, izgleda, biti teško emancipovati Srbe.
A Vojvoda i Milanče postaće glavni softverski programeri novog evropskog srpstva.
PES, Demokrate i URA su tu da se očešu što više mogu pa je vlast , ka’ vazda, glavni cilj, a ideologiju će prilagođavati.
To bar umiju.
Kao da Evropa ne zna s kim ima posla.
Ali i za Evropsku uniju — posa’ je posa’!
Pa samo vi gurajte što mi hoćemo, kao što ste do juče gurali neke druge političke projekte i sopstvenu korist, pa ćemo poslije da se vidimo.
U politici su uvijek korisni oni koji znaju da posluže.
Inače, kod PES-a i Demokrata se zna — oni imaju kviska. Njima je za sve kriv DPS.
Sljedeće će, valjda, biti da je DPS održavao Vučića na vlasti, dok su oni iz ilegale radili na njegovom rušenju.
Imaju oni kadrove za takvu strategiju. Ne fale!
Ne optužuju, doduše, DPS za to što je u vrijeme njegove vlasti obnovljena crnogorska nezavisnost i započet evropski integracioni put.
Ali još rade na tome da osmisle kako da ubijede narod da, u suštini, bez njih ove države ne bi ni bilo.
Naravno, za vrijeme DPS-a tadašnja opozicija, a današnja vlast, trpjela je, ako je vjerovati njenim političkim narativima, neviđene torture. Na ulice nijesu smjeli izaći, ni državni udar izvesti, a jedinu nadu davali su im srbijanske pare, vjera u Svetoga Savu i beogradska propaganda.
A za vrijeme tog terora narod je, izgleda, po ulicama gladovao, dok su njihovi prvaci čamili u kazamatima. Teški dani, baš kao i za vrijeme Tita!
Biće tu, dragi čitaoci, licemjerstva do neba.
No, sada je najveća enigma kako će se “Oslobodioci”, koji su “Poglavniku” bili glavni garanti za ostvarenje cilja u Crnoj Gori, kroz sve ono sto slijedi provući sa minimumom štete, jer su na klizavom terenu i kod srpske vlasti i opozicije?
Jer teren je postao klizav… i kod dosadašnje vučićevske vlasti, ali i kod nove političke većine.
Biće potrebno mnogo političke spretnosti, preoblačenja, prilagođavanja i naknadnog dokazivanja da su, zapravo, oduvijek bili na pravoj strani istorije.
Trebaće im da se dobro namažu vazelinom. Pa ako uspije — uspije.
Jer, kako kaže jedna dosjetka:
„Kad neki umru, i žiranti primaju saučešće.“
VOMINFO
Komentar predstavlja autorski politički stav.
